Željko Grmuša, Branimir Milanković - 9 kosaca

Predaja kaže da je Eshila, velikog starogrčkog dramatičara, glave došla alopecija. Naime, tijekom jedne šetnje, njegovu je bezdlaku glavu orao zamijenio za kamen, kojim je namjeravao razbiti oklop ulovljene kornjače. Naravno, ta priča nije imala sretan kraj, ali to bi bilo i očekivano za čovjeka kojeg nazivaju “ocem tragedije”. A i kad je smrt u pitanju, koja priča zapravo ima sretan kraj? “9 kosaca”, roman prvijenac dvojice autora, Željka Grmuše i Branimira Milankovića, ulazi upravo u domenu smrti i vela bizarnosti kojom je obavijena. Govorimo o temi koja se nalazi u samoj suštini stvaranja i utkana je u svako svjesno biće. U temelju svake umjetnosti, religije, ideologije, filozofije, misli same, dok je naša pozicija spram nje oduvijek slična: strah, neznanje, nijekanje i, tek vrlo rijetko, prihvaćanje. Smrt je kao topos prisutna u književnosti od samog početka. Fikcija koju stvaramo u ideji eskapizma od straha od nestanka, sada postaje naša stvarnost. To je misao vodilja kojom dvojica autora kreiraju svoju stvarnost. Poznat nam je svijet koji opisuju, poznate su nam emocije kojima oblikuju svoje likove, a opet, biva pomalo iščašeno. U pripovjetki Stephena Kinga, “The Langoliers”, protagonisti tijekom avionskog leta nestaju iz svakodnevice i završavaju u “jučer”, gdje je se nalazi identična stvarnost, ali potpuno neprirodna i lišena biti, čekajući svoj usud da bude proždrijeta. Tako nam je i stvarnost prezentirana u “9 kosaca”, slična, bliska, a opet redefinirana momentima perspektive protagonista koji vješto izbjegavaju odgovor na krajnje pitanje: koliko nam uistinu pripada vlastita stvarnost, a u kojoj je mjeri plod naših iluzija, strahova, a ponekad, i psihičkih poremećaja?