Zdenka Čorkalo - Tanak led

 Ovako autorica najavljuje svoj novi roman: Evo, uskoro će moja nova knjiga u tisak. Roman po mjeri života danas. Dugogodišnja izloženost svakakvim tjeskobama u bolnici i pronalaženjima rješenja u osobnom životu odnesu veliki dio obične životne radosti i mijenja nas tamo gdje se drugi nisu ni uputili, a kamoli učinili korak. Možda sam i mogla nešto izbjeći. Ali nisam talentirana za sagibanje. Važna mi je dosljednost. Novih smjernica će uvijek biti. I netalentiranih također… (str. 87.). I roman uistinu i jest ''po mjeri života danas''. I po ritmu života danas. Okvir je ostavinska rasprava koju pripovjedačica kao jedna strana u postupku vodi na sudu.

Međutim ostavinska rasprava, unatoč činjenici da se radi o nečemu što je posljedica jedne obiteljske traume, i ostaje uglavnom samo to, okvir. Veći dio posvećen je različitim pričama i sudbinama kojima autorica na ovaj ili onaj način svjedoči ili ih čuje od drugih usput. U romanu nema razvijene fabule, nema priče koja bi plijenila svojom napetošću ili neobičnošću. Odnos pripovjedačice i njezine odvjetnice te ostavinska rasprava dovoljno su labav okvir koji dopušta da se govori o svemu i svačemu, a opet i dostatno čvrst okvir da svu tu građu drže na okupu. Banalna svakodnevnica tako postaje riznica mudrosti, poprište životnih drama. Ostavinska rasprava cijelom tom materijalu daje nekakav smjer koji vodi k određenom razrješenju, a odnos s odvjetnicom omogućuje pripovjedačici da u romanesknu strukturi uvodi male zaokružene priče nevezane uz radnju samoga romana.

Pripovjedačica kaže: Dogodilo se da sam odvjetnicu uvukla u takozvani ''miješani brak'' jer sam pomiješala što je trebalo biti odvojeno: moj predmet koji ona obrađuje i moj život izvan toga (str. 50). Tako pripovjedačica šalje odvjetnici priču o časnoj sestri Kristofori (Janji) Perko iz ratom zahvaćene Bosne, Kraljevoj Sutjesci i drugim ljudima, mjestima i događajima iz tog vremena. S druge strane odvjetnica pripovjedačicu upoznaje s jednom staricom kod koje bi, kako autorica kaže, ''trebalo ići na doškolovanje iz barem tri predmeta: mudrosti, trpljenja i vjere'', što je opet još jedna životna priča utkana u tkivo ovoga kratkog romana. Tako u ritmu svakodnevice, ne razlikujući velike priče od malih, intimnih priča,  autorica gradi svoj romaneskni svijet koji se opire književnim šablonama i književnoj modi.
  
Zdenka Čorkalo nedvojbeno je samosvojan autorski glas u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Događaji o kojima piše ne čine se zanimljivim ni književno poticajnim, fabule gotovo i nema, mnogi detalji na kojima zastaje oko pripovjedačice doimlju se neatraktivnima i beznačajnima.  Ono što tu naoko nezanimljivu građu pretvara u pitko književno štivo jest autoričin stil i umješnost da iz svega izvuče neku pouku, upečatljivu misao. Njezin stil karakterizira sigurna i odmjerena rečenica te smisao za detalje, sitnice, posebice pri opisu predmeta. Ono što mnogi pisci preskaču kao nevažno i dosadno, ona opisuje potanko i, moglo bi se reći, sa stanovitim pripovjedačkim užitkom.
 
Kad sam prije dvije godine pisao o knjizi iste autorice Vila Velebita uočio sam stanovitu stilsku srodnost između autorice i Ivana Aralice. Ta se sličnost ogleda u rečenici, oku za detalj i sklonosti da se opisi događaja, ljudi i predmeta zaokruže nekom mudrošću, često aforistički sročenoj. Slično je ovo dvoje pisaca i po ukorijenjenosti u nacionalno kao čvrsto tlo pod nogama s kojega se može sudjelovati u univerzalnom.  Međutim, sličnost tu i prestaje. Dok je Aralica pisac dugog daha i širokog epskog zahvata, Zdenka Čorkalo je autorica kratkih, gotovo defabuliziranih romana, zaokupljenih više unutarnjim nego vanjskim i prožetih specifičnom ženskom osjećajnošću.
 
Ušavši u hrvatsku književnost s, da tako kažem, ruba, udaljena od književnog centra i književnih skupina, koje samom činjenicom da skupno nastupaju stječu stanovitu prednost, Zdenka Čorkalo nije doživjela zasluženu recepciju u hrvatskoj književnoj javnosti. Ostala je nekako po strani, neuključena u književnu maticu. U uvjetima u kojima je kulturna hegemonija čvrsto u rukama projugoslavenske ljevice, ne može se ni očekivati da će biti prepoznata i adekvatno valorizirana od središta kulturne moći u Hrvatskoj. No, njezin slučaj nije samo njezin. Ne trebamo se zavaravati, nijedan autor sličnog habitusa nema šanse za književnu afirmaciju u ovakvoj konstelaciji kulturne i političke moći u zemlji.
 
Znakovito je da se u gotovo tridesetak godina samostalne Hrvatske nije afirmirao nijedan autor izražene nacionalne inspiracije. Paradoksalno je da su se posljednji takvi autori afirmirali još za vrijeme socijalističke Jugoslavije, npr. Aralica, Hitrec, Čuić i drugi. Od novijih afirmiranih književnih imena pada mi na um samo Ivana Šojat Kuči koja nije zatajila svoje hrvatstvo, no pitanje je kako će i ona proći nakon najnovijeg političkog angažmana. Goran Babić je, istina, otišao u Banja Luku, ali babićevci su ostali u Zagrebu. U sferi kulture možda jači no ikada, toliko jaki da na pedesetogodišnjicu Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika provokativno odgovaraju Deklaracijom o zajedničkom jeziku! U carstvu tog zajedničkog jezika, naravno, nema mjesta za knjige Zdenke Čorkalo. Ali to nije problem samo Zdenke Čorkalo nego svih nas, cijele jedne kulture koja je stjerana na margine, dok se u njezinoj prirodnoj kući razbaškario uljez. 
  
Knjige poput ove svojevrsno su ohrabrenje, one svjedoče da i izvan zaposjednutog središta buja autentični književni život. Čitatelji koji posegnu za Tankim ledom zasigurno neće biti navučeni na tanak led.