Alojz Pavlović - Sestre sudbine

Svojom upečatljivo ispovjedno narativnom senzibilnošću autor Pavlović upustio se u vrlo osjetljivu i ne baš laku pustolovinu pisanja romana o Domovinsko ratnim stradalnicima što je potrebno radi budućih pokoljenja kao opomena da se ne zaborave ratne strahote i da se tako nešto nikada više ne dogodi. Štivo je to strahotno, jezivog sadržaja i epilog koji izaziva zgražanje. 

No, autor Pavlović unatoč takvoj teškoj temi najvećim je dijelom autor ovog romana uspio u svojim plemenitim nakanama stilski dočarati sjaj i bijedu, a naročito veliku patnju pojedinaca koja dovodi do ludila i smrti; posebice dvoje glavnih likova, dviju nemoćnih žena kobnih sudbina, Anice i Biserke, koje su na žalost bile žrtve moćnika, bolesnih umova i zelenaša u Domovinskom ratu, koji su se sladili i bogatili na tuđoj patnji». (Ante Tičić)

«Pisac diže svoj glas, on misli da ovakvu istinu treba pričati drugima i da se treba boriti da istina o Domovinskom ratu bude drugačija, a hrvatsko društvo koje gradimo mora biti pravednije i poštenije prema svakom hrvatskom čovjeku, a osobito prema onima koji su nas zadužili u Domovinskom ratu i koji su dali svoje živote. To je slika iz Domovinskog rata, to je naša stvarnost bremenita tragičnim likovima i događajima, to je dio svih nas, ali i jedna opomena svima da ne smijemo biti neosjetljivi na tuđu neimaštinu i bol jer ona je i naša bol i naša briga.

Ovo je suvremena slika naše hrvatske stvarnosti iz najranijeg vremena, a pisac je znao vješto slikajući glavne likove, prikazati našu zbilju koja jeste i krvava i tragična. To je i osuda onih koje prepoznajemo u našim sredinama, a koji se bahate svojom vlašću i koji su postali silnici i gospodari naših života». (Bruno Zorić)