Ivana Sajko - Rio bar

Riječ je o ratnoj priči, ispričanoj iz osam ženskih perspektiva, koja započinje od prve uzbune što prekida vjenčanje junakinje, koja zatim prolazi cijelu kalvariju rata: od izbjegličkih kampova, ubojstva u samoobrani, planiranja Oluje, ulaska u Knin, sve do velike osvetničke paljevine i ponižavajućeg života u poraću. Problem koji je autorica htjela postaviti u ovome romanu jest nemogućnost da definiramo zlo i prepoznamo ga u trenutku kada ga činimo jer nam tada djeluje logično i ispravno.

"Svatko ima svoju priču koja započinje: Prvi puta sve je kao u snu... A mi se nismo najbolje snašli. Kad prva granata probije noć čovjek misli da još uvijek spava: u pidžami je, u glavi tišina, pod kapcima mrak, u ustima okus kalodonta i sve upućuje na blaženo nesvjesno stanje. Čovjek, kažem, misli da sanja, a u san se uvlači nemir, hrče mu na uho, baca ga po znojnoj posteljini, otvara ponore nasred kreveta i on upada u bezdan što mu se raspuknuo na vlastitom madracu. No spavač je i dalje uvjeren da će se probuditi, jer kad noćna mora postane najgora - čovjek se uvijek probudi. Stoga se pljuska, svlači pidžamu, izuva papuče i evo ga, bezglava kokoš što se gola i bosa popikava po zapaljenom dvorištu, no ipak se ne budi niti joj glava sjeda natrag na mjesto. Uzbune tule kao mačke usred parenja, gore negoli ona jebežljiva mačka koju su u proljeće morali utopiti jer nije prestala zavijati ni nakon trećeg snošaja. Tako mijauču uzbune punim plućima, i čovjek ih čuje i prisjeća se i mačaka i mačora, i plastične vreće kojom su ih privezati, i kamena što su stavili preko, i potoka gdje se sve to odigralo, no ipak se ne budi. Prvi puta svi se kreću poput mjesečara, ne mogu ni vrisnut, htjeli bi, no san im ne dopušta, htjeli bi i trčati, no niti to ne mogu, jadni spavači, već samo tapkaju kroz svoj usporeni sonambulni bijeg, sopću, gube dah, gube i nadu da će pronaći neko sklonište"....

Roman Ivane Sajko "Rio bar" mjesto je pijanstva, usamljenosti, neuspješnog seksa, mafijaških obračuna, ksenofobije i PTSP-a. U njemu se ispovijedi i fikcija miješaju s odlomcima tzv. Brijunskih transkripata, izjavama vodećih političara i haškim optužnicama, a o ratu govori urbana generacija koja je u njemu odrasla. Kroz tri paralelne, ali žanrovski potpuno različite, narativne linije roman donosi autoričin dnevnik dok, bez trunke sentimentalnosti, piše svoju autobiografiju.