Dubravko Jelačić Bužimski - Plava krvna zrnca

Ona uperi ruku prema njemu. - Gospodine, iza vas su vrata koja, molim vas, zatvorite kad izađete.
Samo na trenutak djelovao je zbunjeno, a onda se glasno nasmije.
- Tjerate me? Baš lijepo. Sigurno dobro trgujete stvarima. Pogledajte se zaboga!
Ljutnja je plamtjela na njegovu okruglom licu. - Smrt vam je iznad glave, a vi ste tako... tako oholi. A što biste vi, molim vas lijepo, to meni učinili da slučajno odbijem otići?
Izazovno je isturio korak, bradu i namjestio zlatne predmete na ruci kao da se želi stopiti s portretima njezinih predaka na zidu.
- Što bih ja vama? - rekla je kao da se i sama čudi toj mogućnosti. Osjeti kako joj cijelo tijelo nemoćno tone u ugodnu udubinu naslonjača i onda ugleda njegov istureni torzo i reče prijeteći poput oštrice noža.
- Ako odmah ne odete, zaletit ću se i... i... preskočit ću vas.
U hipu se vratio u svoj stari položaj. Iz naslonjača su virile njezine naočale ispod uredno spletene bijele kose. Nakon svega osjeti kako ga preplavljuje neobičan osjećaj blagosti i poštovanja. Skupio je noge u gotovo vojnički stav, lagano se naklonio i krenuo prema izlazu. Pomisli na trenutak kako ga ta vrata podsjećaju na kamenu ploču zaboravljene stare grobnice čiji je mir nesmotreno poremetio. No istovremeno mu se nasmijano lice u naslonjaču učinilo poput radosne prikaze u kojoj sve nakupljene smrti djeluju tek kao privid neuništivog života.
Zatvorio je vrata tiho, sasvim tiho.