Simona Vinci - O djeci ne znamo ništa

Desetogodišnja djevojčica u plavoj kuti i crvenim vojničkim čizmama pjeva pred morem žita. To je Martina - ona ne postavlja pitanja, ona pokušava shvatiti očima. Njezin pogled, koji gleda svijet sa zanesenim, pomalo odsutnim čuđenjem velikih mudraca, uvodi Čitatelja u savršeno pripovijedanje o jednoj tajni. Ljeti, krajem školske godine, u kratkom, a opet beskrajnom vremenu, među žitnim i zelenim poljima Granarola u Emiliji Romagni, daleko od pogleda odraslih, grupa djece bavi se sve opasnijim zabranjenim igrama. Dobro, zlo, radost, bol, gađenje pa i užas jednostavno postoje.


Roman je to koji kao ni jedan drugi nježno i odmjereno ulazi u dječju erotiku: dvosmislenu, no nevinu erotiku igara daleko od očiju velikih i erotiku zaprljanu pogledom odraslih. Roman je to spisateljice koja slijedi Marguerite Duras i lana McEwana, koja zna iznutra pripovijedati i o dječjem i o već gotovo adolescent-skom svemiru - i u njegovoj nevinosti i izopačenosti, i u njegovim igrama, mirisima, prisnim stvarima te negdašnjim bezbrižnim izvjesnostima, uz Sound-gardenov acid rock i otkriće spolnosti, tijela i toga kako je neizbježno i strašno odrastati.