Dubravka Ugrešić - Ministarstvo boli

Ministarstvo boli novi je roman Dubravke Ugrešić kojega u kontekstu zadnjih deset godina njezine karijere izdvaja činjenica da je svoje domaće izdanje doživio prije inozemnog. Kao što većina zna, ali nije zgorega ponoviti, poradi svojih kritičkih napisa o diktatorskom karakteru Tuđmanova režima Dubravka Ugrešić je početkom devedesetih godina bila prisiljena napustiti Hrvatsku (sramotna afera “Vještice iz Rija” ), čime joj je isti taj režim učinio “medvjeđu uslugu” jer je nakon toga, objavljujući svoja djela u inozemstvu, stekla reputaciju jedne od najnagrađivanijih i najkvalitetnijih europskih književnica. Unatoč tome, Dubravka još uvijek nije “odbolovala” rat ali također niti raspad bivše države, a to se u Ministarstvu boli neprestano osjeća.

Ministarstvo boli je roman koji govori o “našima” koji su spas od ratnih strahota potražili u egzilu, o ljudima kojima se život razdvojio na ovaj ovdje i onaj tamo, a vrijeme se podijelilo na ono prije i ono poslije. Svi ti “naši”, prema Ugrešićki, po svijetu hodaju s nevidljivom pljuskom na licu, s posebnom životinjskom napetosti u tijelima “kao da njuškaju zrak oko sebe ne bi li odredili s koje strane dolazi opasnost”, a takvi su jer su ostali bez čvrstog oslonca, “bez pouzdanijeg pregovarača između sebe i svoje prošlosti pri čemu doživljaj vremena i stvarnosti ovisi samo o njima samima”. Stranci ih ne prihvaćaju kao svoje, a u domovini ih, ironično, gledaju kao strance, što ih dovodi u pat poziciju kod koje je “povratak smrt, a ostanak poraz”. 

Osim egzilantske, autorica obrađuje i teme krivice, zaborava i prava na sjećanje, a tematski raspon još proširuje problematizacijom jezika bivše Juge, pa piše o jezicima “na kojima se klalo, protjerivalo, ubijalo, silovalo i ponižavalo”, kao i o vremenu jezičnog razvoda punog buke i bijesa, kada je “jezik bio oružje ali i zajednička trauma”. Većinu te tematike Ugrešićka je već obradila u svom prethodnom romanu Muzej bezuvjetne predaje, ali na drukčiji, i što je još važnije - bitno kvalitetniji način. U odnosu na Muzej bezuvjetne predaje, novi je roman puno jednostavnije strukture, bez poliperspektivnosti prethodnika i bez karakteristične upotrebe kolažnog postupka (iako ni ovdje ne manjka citata i esejističkih digresija). 

Roman je ispisan u prvom licu, a glavna junakinja romana, zagrebačka doktorica slavistike gđa Lucić, kroz niz unutarnjih monologa (obilato začinjenih eksplikacijama stavova i razmišljanja pripovjedačice-autorice) otkriva nam jednu tipičnu egzilantsku sudbinu: nakon što joj muž zbog svog srpskog porijekla u Zagrebu ostaje bez posla, oni se doseljavaju u Amsterdam gdje im se brak ubrzo raspada, suprug odlazi u Japan, a ona se zapošljava na amsterdamskom sveučilištu gdje predaje povijest južnoslavenskih književnosti bivšim Jugovićima. Međutim, "drugarica" (kako je sami studenti nazivaju) zanemaruje nastavni program i svoja predavanja pretvara u kolektivnu psihoterapiju. Emocionalno izlječenje od rata i raspada zajedničke domovine ona sa studentima traži putem katalogizacije bivše jugoslavenske svakidašnjice, te Ugrešićka roman premrežuje nizom zapisa o "Braco i Seka" čokoladama, pozdravu "Zdravo!", "Plazma" keksima, "Minas" kavi, "Negro - odžačar grla" bombonima i mnogim drugim predmetima, ljudima i događajima koji su sastavnim dijelom kolektivne “od Vardara pa do Triglava” memorije. (Autorica nas time podsjeća na ulogu koju je imala pri osmišljavanju ideje o projektu Leksikona Yu mitologije, koji je prije nepunih mjesec dana nakon dugogodišnjeg nastajanja konačno doživio i svoje ukoričenje). 

Na koncu, ostaje nam nada da je Ministarstvom boli Ugrešićka temu raspada Jugoslavije napokon stavila ad acta, dok se u onoj kratkoj antiglobalizacijskoj esejističkoj digresiji sa zadnjih stranica romana možda iščitava put kojim bi njezina proza ubuduće mogla krenuti.