Ognjen Sviličić - Glava velike ribe

Jednoga zovu Traktor, bio je branitelj, sad više ne zna što je. Drugi mu je brat, njegovo je božanstvo Novac. Treća, između njih, bratova je žena; ona čeka, a između točaka toga trokuta, na jednoj od zagrebačkih periferija, nešto će se sigurno i dogoditi.
Svojim prvim romanom Glava velike ribe Ognjen Sviličić izvrsno radi isto ono zbog čega smo zavoljeli njegove filmove: pronalazi likove, pretvara ih u ljude i pred njima ne zatvara oči. Mjesto je radnje Hrvatska, vrijeme sasvim sigurno danas, a ono što Sviličić u njima vidi, ono što naposljetku prepoznajemo i sami dok nad njegovim junacima strepimo, smijemo se i očajavamo – netko je vrlo nalik na nas. 
Jer Glava velike ribe jedan je od onih romana koji se ne događaju nekome drugome. Upečatljivim prizorima i uvjerljivim portretima, diskretnim humorom te jezikom koji je i književni i filmski Sviličić nam pokazuje svijet omeđen krhotinama rata i ratama kredita, osvijetljen sjajem tržnih centara i TV-ekrana na kojima se pjeva i pleše, plače i psuje... život previše poznat da bi bio tuđi. 
Dok piše o tome koliko smo se promijenili i tko smo postali, dok premjerava koliko je daleko čovjek od čovjeka, a Domovina od Tržnoga Centra, autor je samo naizgled neprisutan, samo naizgled bez suda. Taj ćemo sud zacijelo tumačiti kojekako, ali za što god da se odlučimo, u vezi s onim što ga podcrtava neće biti zabune: a to je Sviličićev autorski potpis – ljudskost i želja da razumije.