Mihaela Gašpar - Bez iznenadnih radosti molim

Glavni lik romana – pisanog u Ich-formi - junak sa svojstvima antijunaka napušta posao, rasterećuje se dnevnih obveza da bi se domogao vremena za život koji živi u sebi. Isključuje se do trenutka kad mu se, poslije smrti stanara kat iznad, pruža prilika da se 'isključi' i iz svog života kojeg prezire i 'useljava' u život preminulog. Isprva tajno posjećuje njegov prazan stan, njegove ga stvari potiču na dodatno razmaštavanje života o kojem zapravo ne zna ništa što je idealna prilika da stvori identitet sebi po mjeri. Ništa ne želi prepustiti slučaju, radi bilješke svakodnevnice s namjerom da taj drugi, dograbljeni tuđi život uspješno ostvaruje ukoliko bude dovoljno oprezan. U istrazi tuđih predmeta i stvari nailazi na fotografije žene, odnosno, kronološkog zapisa njezina odrastanja. 
 
Potpuno obuzet svojim novim životom glavni junak - sa savršenim strojem za izmaštavanje - i ženu s fotografija uključuje u svoj novi život. Na adresu stana dolazi pismo i nova fotografija žene. S novoiskrojenim životom odlučuje krenuti u potragu i pronaći je. Pronalazi je u izoliranoj od svijeta duševnoj bolnici. Autistična žena dar je s neba za čovjeka koji je otuđen od svijeta, nova i idealna prilika da pronađe u svom klupku mašte i bivšeg neproduktivnog života pravi početak. Dovodi je u svoj stan. Zatvoreni i u izolaciji razvijaju poseban odnos. Donosi odluku i zanijemi spram čitavog svijeta uvjeren kako će ih ta odluka još više ujediniti... 

Moćima vrsne književnosti autorica nas s nekoliko rečenica začas dovede usred naših psihičkih ponora. Gotovo da nema pitanja na koje nećemo moći tražiti odgovor pomoću ove višeslojne proze. Od majke do domovine – suočit ćemo se sa svime onim od čega jesmo. Nisu li naše sudbine dobile pečat vremena u kojem živimo? 

Malo tko može reći da je izmigoljio bremenu našeg doba. Osnovno osjećanje što ga Gašparica podastire od beznađa do samojastvenosti, od očaja do duboke rezignacije, od depresije do spasonosne svesebice nije li to ono što obilježava recimo patetično prvo desetljeće novog stoljeća (pa i tisućljeća). Tko od nas nije često, i prečesto!, taj Gašparičin glavni junak koji tako strpljivo traži ono što u svijetu koji nas okružuje neće naći? (Iz recenzije : Alojz Majetić)