Rade Jarak - Termiti i druge priče

Autor gradi svoj književni svijet u širokom rasponu od ratnih i poratnih trauma svojih junaka, realnih situacija tranzicijskoga beznađa i jednolične svakodnevnice, pa sve do fantastičnih motiva. Njegovi likovi su mladi ljudi - sportaši, bivši ratnici ili "heroji ulice", koji se suočavaju i bore sa svakodnevnim problemima i životnim morama, postojani u svojim nakanama, često s osmijehom na licu.

Priča počinje ratne godine tisuću devetsto devedeset i treće u dubrovačkom zaleđu, na onom mjestu gdje brda zatvaraju horizont kao klopku i odakle se više ne vidi more. Zrak je pun prašine, a oči ratnika, crvene od znoja i vjetra, motre nepregledne krošnje graba, česmine i bukve u predjelu zvanom Trebinjska šuma. Ljeto je i drveće se zazelenilo te se od gustih krošanja praktički ništa ne vidi, neprijatelj se može prišuljati na samo pedeset metara do prvih stražara. U tom graničnom području nalazi se selo, zapušteno i spaljeno – u njemu se smjestila jedna pješačka bojna. Da bi u selo lakše stizala opskrba, a pogotovo cisterna s vodom, vojska je nasula šljunak na padinu i tako napravila pet metara širok šljunčani put. Na dnu puta nalazi se cisterna, a malo iza dvorište i kuća u kojoj spavaju vojnici. Pored kapije, na visokoj motki vijori zastava. Jako je vruće, no oštar vjetar podiže nanose bijele prašine sa šljunčanog puta i u isto vrijeme razvija zastavu. Pod naletima vjetra tkanina zastave snažno pucketa. 
Baro sjedi na rubu puta, u kamenjaru, s kalašnjikovim na koljenima i promatra zastavu. Pipe sjedi pored njega na velikom sivom kamenu. Igru “promatranje zastave” smislio je Pipe u dokolici. Gol je do pasa, nosi samo vojničke hlače sa širokim džepovima na bedrima, tijelo mu je preplanulo i mišićavo; oko glave zamotao je krpu da ga štiti od sunca. 
Njih dvojica nisu se poznavali prije rata, sreli su se na čuki. Baro ga je volio, jer je Pipe uvijek bio dobro raspoložen, kao da nije u ratu i kao da ga se ta grozna stvar uopće ne tiče. Od svih ratnih znamenja, Pipe je jedino volio promatrati zastavu i sad su bili tu, iznad širokog šljunčanog puta koji je završavao pored velike plastične cisterne do pola ispunjene vodom toplom poput pišaline. Morali su piti tu vodu, jer su svi bunari bili zatrovani lešinama životinja. 
Pipin je optimizam bio gotovo nevjerojatan, on je bio neka vrsta sedativa, lijeka da čovjek ne poludi u toj zabiti. Jednom prilikom, na drugom kraju sela, minobacački je vod postavio koš i donio košarkašku loptu. Ubrzo su izazvali prašinare na partiju basketa. Otišli su Baro i Pipe – ali su neslavno izgubili, s velikih dvadeset i jedan prema četiri. Čak i nakon poraza Pipe je bio veseo. Jedne druge noći puno se pucalo, a minobacačlije su u nebo ispalili pet, šest svjetlećih raketa. Pipe se radovao kao da vidi vatromet. Taj čovjek bio je stvoren samo za sreću, u svemu je vidio samo onu ljepšu stranu...