Alister Horn - Napoleonovo doba

U različitim razdobljima i diljem svijeta Napoleon nastavlja fascinirati i zbunjivati. Mnogi će se osjećati poput belgijskog industrijalca Moorea u romanu Shirley Charlotte Bronte: „Do dana današnjega zbunjuje me koliko je osvajač Lodija morao nisko pasti da bi postao carem, priprosta i glupa varalica." Diktatori u zlom XX. stoljeću, poput Hitlera, Staljina i Maoa, kao i jeftini demagozi u Africi i Južnoj Americi, neizbježno podsjećaju na njega. Ipak, u usporedbi sa strahotama koje su počinili Fuller ili Staljin, ili čak s djelima Luja XIV. Napoleonovi „zločini" postaju beznačajnima. Pisci poput Thomasa Carlvlea u njemu će prepoznati „kobnu moralnu pukotinu" - ali će mu se ipak diviti kao „našem zadnjem Velikom Čovjeku". U Americi, najutjecajniji pisac XIX. stoljeća. Ralph Waldo Emerson u njemu će vidjeti pravi uzor ..čovjeka koji je sam sebe stvorio"; dok su u Britaniji, kako nas Paul Johnson podsjeća, međusobno različiti pisci. npr. „Belloc i Chesterton. Hardy i Shaw, Xapoleonu klicali kao legendi nazivajući ga 'spasiteljem Europe', carem običnog puka i istinskim nadčovjekom".

Legenda je jedno, naslijede nešto drugo. Premda je usvojio i prilagodio centralizaciju koju su Francuskoj nametnuli Richelieu i Luj XIV, Napoleonov će Građanski zakonik i njegovi brojni dodatci - bez obzira na posljedice - položiti ispit vremena i postati Mojsijcv zakon za birokrate XXI. stoljeća u Bruxelles!!. Promatrajući danas ostvarenje tolikog dijela Xapoleonova društvenog programa za Europu, moglo bi se pomisliti da je Napoleon - ne Wellington - pobijedio na obroncima planine Saint-Jean. Prije svega, prema riječima J. Christophera Herolda. i dalje je „nemoguće ući u grobnicu toga čovjeka Ik*z doživljaja jakog uzbuđenja. Njegova kobna privlačnost ostaje živom, čak i za one koji ce se braniti protiv nje... Kakav umjetnik! Kakav privid."