Danko Ivšinović - Pametniji propušta

Aforizmi, te jednostavno i duhovito izrečene teze, ostavljaju dubok utisak, predstavljaju nešto ili su jednostavno zanimljivi. Oni su male, a ujedno velebne skulpture misli, riječi i dara. Sigurno je da aforizme može stvoriti samo onaj tko ne živi isključivo od uma i logike, od sporednih i nevažnih znanja, nego onaj koji o svijetu zna sve koliko se uopće može znati, sve istinski važno, onaj koji se prema svijetu odnosi kao mudrac, kojemu proturječnost, temelj aforizma, nije kamen spoticanja, nego kamen temeljac svijeta. Paradoksom aforističar postiže veću uvjerljivost misli koje zastupa i ujedno daje snažan poticaj za razmišljanje. Tu kombinaciju intelekta i intuicije, odnosno intelekta i osjećajnosti nalazimo u stvaralaštvu Danka Ivšinovića. Na temelju shvaćanja da je svijet sam u sebi proturječan nastali su Ivšinovićevi aforizmi, a upravo ta proturječnost svijeta uzrok je njegove uznemirenosti jer tamo gdje ona vlada nema mira, ima samo istine u obliku paradoksa. Mir vlada tamo gdje paradoksa nema, a Ivšinović se upravo protiv tog svijeta laži, dogme, ideologije i jednoumlja, uznemiren, svom snagom bori. Bori se na živahno razigran i na prvi pogled stilski i misaono neobavezan, čak dosjetljiv, način protiv nesposobnosti razmišljanja, nemoralnosti, dehumanizacije čovjeka, notornih životnih laži koje se čovjeku naturaju kao istine, premda svatko tko razmišlja i osjeća zna da to nisu… Doživljavamo ga kao vječnog promatrača nepravilnosti u društvu u kojem pronalazi obilje materijala za svoje duhovite i sarkastične opomene grješnicima. Dosljedan sebi, kratak, koncizan, uz dozu zajedljivosti, dosjetljiv i duhovit, ostaje i dok piše epigrame i kozerije, a buntovni stav zauzima smišljajući grafite političkih ili općeživotnih poruka.