Vinko Pavić - Zapisi s ruba vremena

KRIŽ ŽIVOTA
Kako je 
Težak ovaj križ,
Gospodine,
Kojega si mi natovario na 
Nejaka i slabašna pleća.
Kako vrijeđaju i
Bole ove rane,
Gospodine,
Rane opačinom iskopane.
U ovom vremenu strave gdje zanoćih,  
Odavno je umro čovjek u čovjeku,
A sutoni su postali 
Beskrajni daleki vidici. 
Ne bih ja s trnjem i
Ranama na Golgotu.
Zato,
Ponesi i moj križ,
Gospodine.
-Ti si navikao. 
MILOVATI ZEMLJU
Leći uz dub i pustiti sunce u njedra,
Milovati sunce u njedrima. 
Milovati snenu zemlju pod suncem
I žeđati suze koje oci zasijaše. 
Srce joj otvoriti kretnjama vješta ljubavnika,
Golubice i zvijezde u njedra joj pustiti. 
Milovati bijele golubice u njedrima. 
Zmijama glave odsjeći,
A zemlja će te u suton, sjetno,
Imenom zazvati. 
 
NAGORKINJA VILA
Kažu mi da te nema i da ne postojiš, 
A s pradjedovima si palila ljubavni plam
         Iskrama konjskih kopita,
Začela, i najljepšu bajku o smilju i kovilju rodila.
         Vjetru si u praskozorje krila otela i
Mene u njedrima poljem i gorom nosila.
Žudnju u snove utkala, u nježne grudi djevojačke.
Kroz noć smo Vranca jahali 
Ustremljeni zvijezdama, grivu mu u pletenice pleli i
Tvoje kolo, strasno u ponoć, u zlatnom klasju igrali.
Pjesmom si umilnom mlade momke na
Iskonske izvore mamila i
Djevojačke kose rujne rezala od ljubomore.
Na potocima, kaduljom, tvoja bijela bedra mirišu.