Mario Suško - Vječnost na čekanju

Nova pjesnička knjiga uglednog pjesnika i prevoditelja Marija Suška naslovljena Vječnost na čekanju nosi od samoga naslova stanovitu metafizičku projekciju koja dakako kontrastira s naglašenom fizičnošću (pa i naturalizmima) niza pobuđenih prizora. Bez oštrih međusobnih rezova, pjesme u njoj okupljene tipološki se dijele na tri različite razine. Na jednoj razini bi bile čiste i čvrste narativne sekvence, kadrovi gotovo filmski kadrirani i fokusirani, kojih su agonisti najčešće članovi njegove uže obitelji, imenovani ili podrazumijevani otac, majka, djed, baka ili supruga. Takve pjesme (od kojih se jedna, primjerice, a vrlo indikativno, čak zove “život”), ispisane ozbiljno poput proze, kao da ispunjavaju Poundov zahtjev o dostojanstvu stiha, što se ne smije razmetati suvišnim ukrasima.

Kao svojevrsne “tranches du vie” još dolazi i nekoliko izrazitih opsadnih reminiscencija: “Tunel”, “Obraćenje”, “Strah”, “Upitanost”. Nekolicina pjesama uvest će nas u razinu refleksivnih reakcija, iako starta od ratnog motiva izbjegavanja položaja da se postane metom, a svojom završnom riječju “ništa” paradoksalno će se rimovati s vlastitim naslovom. Dio pjesama ispisan je intertekstualno ili metakritički i u njima je imenovana nelagoda zbog neprimjerene recepcije. Premda je čitavo Suškovo pjesnikovanje i ovaj put uokvireno tekstom stanovitog Jozefa Klema kako bilo, nikad nije bio kompleksniji i kompletniji, zaokruženiji i žešći.