Žanr | Beletristika - Hrvatska i strana književnost - Hrvatska književnost - Poezija |
Izdavač | Disput |
Prevoditelj | - |
Vrsta uveza | Tvrdi |
ISBN13 | 9789532780734 |
ISBN10 | 9532780734 |
Godina | 2011 |
Broj stranica | 111 |
Format | 20 cm |
Obavijest | knjiga nije dostupna Obavijesti me |
Knjiga stihova "Trebalo bi srušiti zidove", za koju je Krešimir Bagić dobio Nagradu "Dobriša Cesarić" 2010. za neobjavljeni pjesnički rukopis, već naslovom sugerira izraženiju angažiranost i obračun s vremenom koje doista, bar što se ljudske pameti općenito tiče, ne oskudijeva u posvemašnjoj devalvaciji svih vrijednosti. Poezija je, prisjetimo se, davno naslutila tu oskudnost. To ne znači da je Bagić odustao od asocijativnoga i metaforičnoga pjesničkoga pisma koje je ovjerio u gorespomenutim knjigama. Međutim, asocijativnosti i metaforičnosti u novoj je zbirci pridodao i izravnost, što ovoj poeziji podaruje istinsko čitateljsko užiće upravo na mjestima začudnih diskurzivnih rezova i tenzija između stvarnosti, praznine i jezika.
"Naslov novog ciklusa Krešimira Bagića, izjavna, okvirna sintagma 'Trebalo bi srušiti zidove', koja se ritmično ponavlja i širi prostorom pjesme, popis je potreba, popis onoga što nam je činiti u gradnji i dekonstrukciji, bijesu, buci i tišini: 'trebalo bi srušiti zidove / zidove koji šute / zidove koji drže uglove palača / zidove koji se nastavljaju na temeljne zidove / zidove koji imaju uši/ pune zidove / šuplje zidove / zidove laboratorija / zidove oko groblja / zidove između cvijeta i ploda'.
Riječ 'trebalo' ono je što smanjuje aktivistički naboj u pozivu na rušenje zidova, iako je upravo neskriveni poriv za rušenjem i traženjem onoga što je izvan kože, izvan zida, nosiva težnja njegova pisma. Istina, i govornik oko toga posla okoliša, mijenja joj pravac i težište, kao što se mijenja ono što zid jest ili ono što bi trebao biti.
Postupnost i ponavljanje, ritmičnost i igra, naizgled su suprotstavljeni parovi, ali upravo je to temeljna značajke poezije Krešimira Bagića: sustavan i pregledan plan pjesme, koja se gradi od opsesije (opsesivne teme i motiva: zida, rušenja...) - ali da bi to ludilo jezika opstalo i da se ne bi izgubilo u vlastitom ogledanju, labirintu šifriranih poruka, postavlja se konstrukcija, postavlja središnje mjesto, točka govora. Ali kad ga mi (čitatelji) trebamo imenovati, kad hoćemo znati mjesto radnje i njegovo središte - ono nam se ne nadaje, ne otkriva u definiranoj poetici ili svjetonazoru, nego upravo suprotno: prebačeno je u područje igre, istraživanja, pustolovine..."
( iz prikaza Miroslava Mićanovića )