Rade Šerbedžija - Stranac - Izabrane pjesme

Ne jednom je pitanja na koja filozofija nije našla odgovore na sebe preuzela poezija.
Pisana između ekstraliterarnih toposa Zagreba, Beograda, Ljubljane, Londona, Moskve, Provanse... i literarnih i artističkih persona Vladimira Majakovskog, Arsena Dedića, Danila Kiša, Žike Pavlovića, Edvarda Muncha... ali i njegove nuklearne obitelji, Šerbedžijina knjiga je knjiga o ratu, žrtvi, o novim počecima kojima nisu prethodila iskustvena ni egzistencijalna dovršenja. Duboko je humani testament činjenici koju gospodarima rata nije bilo u interesu priznati, niti su bili intelektualno i emotivno kapacitirani da je prepoznaju. A ta je da je svaka nevina žrtva na bilo čijoj strani jedna žrtva previše.
Već duže vrijeme, neki čovjek u meni odbrojava moje korake. Puštam ga da to čini, hoću da kažem, ne mogu ga zaustaviti kada nešto naumi. On unaprijed zna što ću ga pitati, a ja se uvijek iznenadim njegovim odgovorom. Sve u svemu, navikao sam se već na njega. Posljednjih godina neprestano je sa mnom. Ponekad mi se čini da je živio u meni od najranijeg djetinjstva, tj. otkad se pamtim. Kako bi inače znao neke najintimnije stvari koje nikome nisam povjerio. Često zaželim da izađe iz mene, da sjednemo za stol i ljudski popričamo o svemu. On se tada zavuče u najdublji dio mene, postaje malen i gotovo nevidljiv i odnekud izdaleka odgovara. Neće da govori o sadašnjosti i uopće, pravi se kao da ne hoda ulicama Londona i kao da ne postoji ova nova stvarnost oko nas sa svim svojim posebnostima. On bi samo da priča o prošlosti. Naročito o stvarima koje bih ja što prije da zaboravim. Kaže (gotovo podsmjehujući se): „Sve tvoje je u tebi. Treba ti samo pomoć da pravilno rasporediš uspomene.”