Sibila Petlevski - Spojena lica

Poetski izričaj iznimno je razrađen u smislu visoke metaforičnosti koja na mahove pokazuje tendenciju probijanja područja djelovanja same retoričke figure i ulaska u kvalitativno drugačije iskustvene sfere. A poradi njihove načelne netransparentnosti, pa i neverbalnosti, ta područja primarno zahvaćamo, s njima komuniciramo, zahvaljujući intuiciji koja nam omogućava praćenje i razumijevanje i suvremene umjetnosti.
Razvidne su određene tendencije prema druga- čijem odnosu spram tradicije, naravno one modernog predznaka, odnosno onim strujanjima koja su preko iskustva modernizma iznova emancipirana i time trajno uklopljena u naše znanje i shvaćanje modernog i suvremenog svijeta i umjetnosti. Pjesnikinja i ovdje nastavlja svoj višegodišnji dijalog s različitim tekstualnim sadržajima, iz kojih onda preko te povratne veze uspijeva izvući nove, vrlo začudne, a time i jedinstvene poetske kompozicije.
Sibila Petlevski je hrvatsku poeziju u više navrata uspjela obogatiti svojom, sada već prepoznatljivom i kritički valoriziranom poetikom, koja na najbolji način pokazuje dosege i ograničenja poezije koja nastaje u suvremenom području kasnog modernizma. A to je područje koje istodobno prima i odbija odrednice i izvedenice koje se naslanjaju na post-modernizam kao suvremenu aglomeraciju disparatnih poetika i shvaćanja poezije, pa i suvremene umjetnosti u cjelini.