Ivana Šojat-Kuči - Sofija plaštevima mete samoću

Knjiga pjesma Ivane Šojat-Kuči Sofija plaštevima mete samoću poetski razlaže stanja ženskoga subjekta situiranog uglavnom u prostor jake dominacije nenaklone mu zbilje. Utoliko se ti poetizirani »portreti žena« mogu čitati i kao iskazi o oštricama svijeta, gdje se »duše žena« klate pokušavajući održati emotivnu i egzistencijalnu ravnotežu usuprot padu u besmisao i potpuno ništavilo. Mimo vazda agilnih feminističkih pregnuća, autorica uglavnom poharane, ponižene, isprane i ranjene ženske intime pokušava »lirski sanirati« katalogom emotivnih registracija ili ispovjednim zagovorom, kadšto i izgovorom.
Iako »stvarnosno čitke« — rekli bismo, u gotovo linearnoj putanji — pjesme okupljene u knjizi Sofija plaštevima mete samoću izmiču poetičkom redukcionizmu takvog tipa pjevanja u hrvatskom pjesništvu i računaju s čestim diskursivnim obratima i iznenađenjima, nekada se nudeći kao izvješće o stanju, a nekada naprosto kao kumulirajući poetski »obrazac«. Kako bilo, autoričina knjiga-koncept samosvojan je i osviješten prilog recentnom trenutku mlade/mlade hrvatske poezije. Štoviše, ohrabrujući signal da rješenja »krize jezika« kao »krize viška stvarnosnosti« možda leže u preformuliranju statusa lirskog subjekta. Šojat-Kuči ne piše o sebi iz sebe, već iz drugih. Točnije, njezine pjesme pišu »Druge«.