Sanja Lovrenčić - Skrletne tkanine

"Opozicija između riječi i njima imenovanih iskusatava snovito je relativizirana, svaki trag diskurzivnosti, sve što bi podlijgalo naknadnom prepričavanju brižljivo se uklanja kako bi bio otvoren put povrci čudesnih prizora koje pred nama razastiru ovi tekstoviSonovni principi organizacije poetskog govora u Skreltnim tkaninam su fragmentarnost i "atonalnost" . Tako nas neće začuditi što se ove pjesme u isti mah doživljavaju kao uvođenje u prostor posvemašnje prisnosti u kojem se teži gašenju svakog dvojstva i kao, što bi posvjedočila već i površna tematska analiza, poezija daljine, egzotičnih krajolika i fino patiniranih sjećanja na davna vremena..."
iz uredničke bilješke Hrvoja Pejakovića

iz knjige „Skrletne tkanine“ 

PIERROT LUNAIRE                       

                        No! There is nothing! In the whole and all
                        Nothing that's quite your own.
                        Yet this is you.
            *
„predi, Pierrot, dok vitla oluja:
 lijek protiv noći, groznicu kojom
            pjeva kolovrat
 valjda nisi lutajući vrtom
 izgubio nit...“

prozirnim dlanom on skriva svoj rad,
okreće se, pokazuje ogrlicu –
                                               umjesto lica

„predi, Pierrot, dok vitla oluja“
pjevat će samome sebi grančice držeć'
                                               vretenom

            *

sačuvaj ga od gladi, pohvali njegov korak:
  neka sad vozi karuce,
  ili neka bude vojnik –
  razbacat će prezrive kletve
  nama za ljubav od krovova stvorit će zveket,
                                               od Mjeseca grob...

sačuvaj ga od gladi, pohvali njegov korak:
  kraj umirućeg zasvirat će lutnju,
  šifriranu poruku dat će mu gospodar:
    on umače papirić u limunsku kiselinu
    i prikiva ga za oblak

            *

kad ima dovoljno svjetla može vidjeti s druge
  strane stakla:
strah se primiče pjevaču!

to nije dvorana ovjenčana bršljanom
  niti pobjednici tuda prolaze na četveropregu
                                                                       sporo,
  ni zlato ni napitnice ne prosiplju se...

strah se primiče pjevaču!

nije on bubnjar da mu dostaje jedan udarac
i nije dovoljno da među prstima zadrži noć
pohvalu mora spjevati nekome tko se bolestan
                                                                       vraća
pohvalom izmijeniti njegovo lice...

Pierrot se smiješi: promatra klepetavu pratnju
  koju s druge strane stakla za sobom vuče strah

            *

(ako ikada započne utrka pod planinom
 njemu će pripasti počasni pucanj
 i nekoliko pjesama o biljkama obješenim nad rijeku
 nekoliko pjesama o pustinjskim putokazima)

            *

uhvatit ćemo ga na žicama i nagnati da progovori
od dvanaest tonova sagrađen mu je glas
i on se ponosi njime
            ponosi se lakom sjenom koju je dodao sam

može govoriti o brojevima
može opisati stotinu različitih kutijica
može naizust reći spjev napinjanju luka
i to je sve

            *

kad ponovno sretneš male ljude koji su
  posao znakova izučili tako dobro
  stajat će među njima smijuljeći se
ako zaželi može ti odmah vratiti lik
  čiji se osmijeh lomi
  čiji se obrazi tope...
ako zatražiš da ti vrati i tvoj sumrak
  pred građevinom („tako bijela...“)
  vratit će
ali tek kada ga potopi u purpur

            *

kroz šumarke bi mogao proći i stići u lučki
  grad –
    („ah, mi to znamo, u luci, u lučkom gradu
       ostavili smo jednom...“)
sad sjedi na molu i namotava beskrajnu Mjesečevu
  vlat –
vrati se svojoj trgovini, Pierrot!
tamo netko čeka da okitiš drvce za njegovu smrt

            * * *

ima i krhotine putovanja:
ponekad ih vadi iz kutije,
  slaže svaki put drugačije
  i promatra
  (dok traje noć, samo dok traje noć)
onda ih smiješeći se briše krpom od Mjeseca
  i vraća u kutiju
  (samo kad je sam, samo kad zna da je sam)

ima i vrt kraj bolesne obale – svilenim vrčem
  lopatom od bakra...
prahom zasipava sadnice, praporcima zaziva kišu
  (dok traje noć, samo dok traje noć)
onda čeka da se pojave stabljike, gole stabljike
  koje su pod zemljom oglodali Mjesečevi zečevi...

ima i posudu obrubljenu mrakom
na sam dan svečanosti ulijeva napitak u nju
  a nitko ne čuje kako tekućina kaplje
na dan svečanosti obasjava njome svoj vrt
  (samo kad je sam, samo kad zna da je sam)