Marko Tomaš - Skratimo priču za glavu

Marko Tomaš je odavna već pojam Pjesnika, onoga čiji su život i djelo sljubljeni i koji se, zbog svog uspjeha, nema razloga mijenjati. Njegovo ime lozinka je neoromantizma. Ali ideja nepromjenjivosti neodrživa je i promašena i umjetnički i životno, prije smještena u domenu nostalgije i eventualno utopije nego realizam duše. Tomašu je sve to jasno pa nam donosi starog Tomaša, uvijek ljudski kontradiktornog: gospodina i bitangu, nomada pandemijski zaključanog i radosnog skućenog, znatiželjnog rezigniranog promatrača i aktivnog autodestruktivca. Došla su neka nova tamna vremena i stara smrt obišla je nove ljude pa se i autor malo smračio. Istodobno, dogodila se ljubav, stabilnost, što opet znači da se konačno izmaklo ljepotama zaljubljenosti i zanesenosti, intenziteta. Zrelo doba pokazuje se kao prezrelo, kao uvod u trulež i novi strah. Priča se zapravo dobro razvija, ali valjalo bi je skratiti za glavu, jer prijeti sterilitetom. Usred sveg tog osobnog ping-ponga, pjesma ciklus Rub živaca drugačija je, neki novi, duhovitiji i optimističniji nego ikad Tomaš se u njoj rodio, iz zategnute posteljine koja je zamijenila onu zgužvanu, iskočio. To je feniks-refleks, zato, ako i za što, za njegovu poeziju ne trebamo strepiti.