Stijepo Mijović Kočan - Sedmoglasje : odjednom i djed i dijete

Usprkos konstatacijama koje sve upućuju na raznorod­nost i složenost, kompleksnost, cjelokupan Kočanov poetski opus ipak se odlikuje nekim karakteristikama koje bismo mogli ozna­čiti kao zajednički nazivnik svih njegovih zbirki, njegove poezije u cjelini. I kada je misaono šokantan, blasfemičan s namjerom, i kada je nostalgično emotivan, i kada sklada sasvim osebujne sonete po relativno strogom uzorku, čak i sa cezurama na izabranim mjestima, i kada piše s namjerom izrazite neposrednosti, izravno u pisaći stroj, Kočan se ne izmiče tradiciji, tradiciji sasvim prepo­znatljiva književna izričaja, duboko ukorijenjena u prepoznatljivo specifičan književni jezik. Kočan osjeća taj jezik prirodno i pro­finjen.

(…) Poeziju ne čine uvjerenja, ideje, stavovi ili usvajanje nekih shema. Za pravu poeziju doista treba poseban sluh za jezik baš kao i za vrhunsko muziciranje, a Kočan taj sluh za jezik svakako demonstrira. Takav pristup jeziku u stanju je u njegovoj poeziji konstruktivno nadvladati naznačenu potencijalnu koliziju svjetonazorske angažiranosti i pjesničkog artizma, ali i učvršćuje značajno mjesto pjesnika Stijepa Mijovića Kočana u suvremenoj hrvatskoj književnosti