Đurđica Vuković - Ponor

Ponor, druga zbirka pjesama Đurđice Vuković, nadovezuje se na prethodnu Simetriju tišine, prije svega zato jer kao da je svojim pisanjem autorica naslutila kataklizmu koja je došla, to rušenje i rasap. Vuković s odmakom piše o vremenu pandemije koronavirusa to o potresu koji je zauvijek promijenio život grada u kojem živi i godinama sudjeluje u kreiranju njegove kulturne scene. U prvom ciklusu se stoga gradacijski nižu slike urušavanja svijeta, kuća, rastvaranje zemlje, tjeskoba, depresija. No pjesnikinja ne piše stvarnosno, već pročišćenim slikama, ritmički pravilnim izmjenama genitivnih metafora kojima dočarava rasturenost svijeta, ali i rasap unutrašnjeg svijeta. No ono što otkrivaju idući ciklusi jest ciklično mijenjanje vremena, dolazak proljeća, buđenje prirode, pokušaj obnove sveg onog što je nestalo i emaniranje epifanijskih slika, zgusnutih grozdova, kojima postiže prigušenu atmosferu nicanja, bujanja života svemu usprkos.

Ponor nije samo doslovno propadanje tla, padanje u rupu, svijest o tome kako više nema sigurnosti ni utočišta, već i jedan okret prema svijetu „unutra" o kojem je započela pisala već u prvoj zbirci. Sada se to unutrašnje još više produbljuje, kroz niz objektivnih korelativa