Nikola Tadić - Pjesme patetična pješaka

Tadić u svojim dosadašnjim knjigama usrdno vjeruje u prastare energetske silnice pozitivne i poštovane replike mitskog zlatnog doba. Naime, moral i pravda u skladnom ambijentu izmirena humanuma i Prirode, unatoč svjetskom konstantnom dezavuiranju, dva su oblika duhovnopraksovne djelatnosti u koje Nikola Tadić, možda utopistički i nojevski,
nepokolebljivo vjeruje kao uvjereni humanist.

Branko Maleš, Večernji list

U pjesniku Tadiću pred jakim prizorom rijeke sastaju se povijesnik i filozof, ne bez borbe, jer dok prizor spaljene Segestike priziva sliku nasilja koje se periodično ponavlja i budi osjet opasnosti, filozof u pjesniku nudi pouku kako sve služi da bi se izvukla stanovita filozofija života. Sisak, grad na rijekama, skuplja više od drugih memoriju nasilja osnaženu ponavljanjem povijesnih prigoda, što ga više nego druge gradove čini mjestom koje gomila negativitet pretvarajući ga u grad koji umire.

Zvonimir Mrkonjić, Novi list

Plaha Tadićeva osjetljivost bilježi nama tako drage i poznate ulice, crkve, mostove, kupališta, ali sada nije riječ o lokalitetima, već o rubnim mjestima na kojima se dodiruju mitsko i arhetipsko, tradicionalno i univerzalno.

Tea Benčić Rimay, Forum

Melankolično tražeći sklad čovjeka i prirode, Tadić je uspio brižno građen filozofijski brevijar smjestiti u središte svoje egzistencije. On je umnik i vrsni pejzažist. Kada putuje, čekajući svjetlo jutra, znat će svakodnevnu situaciju pretvoriti u visoki lirski napon.

Sead Begović, Vjesnik