Nada Galant - Neka buo

Odabir mora u pjesništvu Nade Galant logično je, jer kojim materijalom, kojim simbolom, čime krutim se na ovako učinkovit način mogu lokalizmi povezati s (opet logično) pripadajućim im elementima kozmopolitizma!? Moru se, zna to Nada Galant, »grie zuto,« do bosonogosti ispražnjen od predrasuda, na način dobrohotnog i znatiželjnog putnika od plaveti koji moru ne drži prodike nego ga, s poštovanjem i razumijevanjem, sluša. To nam na neuobičajeno skroman način, tonom koji pripada posvećeniku od mora, približava Nada u nizu poetskih konstatacija: »Moru se grie zuto./ I muore h nan/zuto pride.//Mehko i teplo/nan ubuje pensieri.

Taj i takav tretman velike vode rijetko se nalazi. Posljednji literarni junak koji je ovako po-etički šetao nizvodno bio je Amedeo, lik iz »Dunava« Claudia Magrisa, koji se je, »bosonog« vrzmao oko raznih verzija izvora rijeke i za kojega je Magris konstatirao da hoda oprezno, kao po veoma važnom tekstu.

Jedna od najmoćnijih dimenzija ove nesvakidašnje knjige koja spada u sam vrh hinter nacionalne poezije regije svijeta, je lirska zaigranost. Poosobljenje velikih pitanja na način slabog, znatiželjnog, dobrohotnog subjekta itekako zainteresiranog za cjelinu svijeta koja se, gotovo panteistički ogleda u svakoj lokalnoj manifestaciji njegove kompleksne strukture. Ako je Tihi ocean cito muore, jer je Pacifik, pa šuti (a zašto je cito, Nada je u jednom stihu zaboravila, »aš je zabljiva.«) svatko tko pročita ovu knjigu i nakon toga ostane cito neće se lijepo ponijeti.