Franjo Haramina - Nebeski slapovi

Nebeski slapovi
Žanr Beletristika - Hrvatska i strana književnost - Hrvatska književnost - Poezija
Izdavač Vlastita naklada
Prevoditelj -
Vrsta uveza Meki
ISBN13 9789539962003
ISBN10 9539962005
Godina 2004
Broj stranica 77
Format 20 cm
Obavijest knjiga nije dostupna Obavijesti me

Čitati poeziju Franje Haramine znači otputovati u neki novi, daleki svijet u kojem stanuje samo ljubav (pjesma Novi svijet). Do tog dalekog svijeta pjesnik dolazi kroz patnju, kroz sreću, kroz snove i kroz ljude. Na tom putu on uvijek pronalazi svoj kutak mira i nade. Taj kutak ispunjenja može biti poznat samo onima koji znaju istinski prepoznati i doživjeti svaki životni trenutak kao čudo u kojem je skriven mali, ali toliko vrijedan biser ljubavi. Na Franjinom putu do sretnog svijeta punog ljubavi, putnici su pozvani na toplinu i nježnost. Na mir i dobrotu. Na strpljenje, tankoćutnost, nadanje i žrtvu. Jer, svi smo mi na istom životnom putu, prolazno-trajnom, ali toliko sretnom i lijepom, na putu sjedinjenja s Bogom.

Samoća može biti teška i nepodnošljiva. „…Kroz okovane prozore samoće,…nazirem tebe…“, i ona je sama po sebi suprotnost zajedništvu. No, karnalna samoća ne mora biti i duhovna, a duhovna samoća ne mora biti nužno i karnalna. Lijepo je biti i tjelesno i duhovno ispunjen, a Haraminina poezija govori upravo o toj želji za ispunjenjem, ponekad duhovnim, ponekad tjelesnim. Njegova poezija želja je za mirom i blagošću, za smirajem, toplinom i nježnošću, za nadljudskim razumijevanjem do kojeg se dolazi jezikom bez riječi: ljubavlju i vjerom u Boga.

Ljubav, uzvraćena ili neuzvraćena, ona uvijek ostaje ljubav i kao takva nudi nam zanos i mogućnost uživanja u njoj. Franjo Haramina, opijen ljubavlju, vječno joj se iznova klanja u svojim pjesmama koje su pune nade, strepnje, skromnosti, čežnje i divljenja u krilu duha i dobrote. Pjesnik čas gubi nadu, čas se čvrsto i poletno opet nada. Čas je tužan i povučen u sebe, čas hrabar i sretan. Čas je umoran od čekanja, čas radostan zbog tog istog čekanja. Čas pomiren samoćom, čas opijen željom za ljubavlju. Vječno predan i odan jedino Bogu, pjesnik je iskreno opijen i zanesen životom.

Nakon mogućeg mraka u pjesnikovoj duši, on je siguran da će opet doći svjetlost koja će mu pokloniti neizrecivu radost. Haraminine pjesme odišu taktovima nenametljive i ugodne rime. Njegovi su stihovi puni vjere u novi dan, novu zoru, u spas, u sreću, u Boga te djeluju poput anđeoske utjehe. Sve patnje i sve tuge bit će izliječene. Sve nade bit će uslišane, sve želje ispunjene, kada naša srca čvrsto zagrle vjeru. Pjesma u kojoj pjesnik najviše izražava osjećaj Isusove blizine i svoj doživljaj Isusove svjetlosti je pjesma San svih snova. U toj pjesmi, pjesnik progovara istinskim jezikom duha, onim koji ne treba niti slova, niti riječi, ni rečenice. Jezik je to sam po sebi čudesan i vječan.

U nekim se pjesama pjesnik obraća samome sebi, u nekima voljenoj osobi, u nekima Bogu, u nekima nepoznatim i poznatim ljudima, ali u svima njima on donosi pred svoje čitatelje neizrecivu i bezuvjetnu ljubav, pa tako ponekad i sam svojim pjesmama odlučuje objasniti sebe i svoju filozofiju života. To, među ostalim pjesmama, Haramina čini u pjesmi Ljubav.
„Ljubavi, ljubavi, dostupna si svima i rasčovječen čovjek misli da te ima. Dok pod imenom tvojim grli prazninu, sve više i više tone u tminu. U taštini prolaze mu ljeta, a ti si visoko, visoko, tako sveta…“

Jačina poruke posebno isijava iz Haramininih kraćih pjesama, od kojih je, po mom sudu, jedna od najboljih pjesama – pjesma Zahvalnost.
„I jutros zahvalim Bogu što te ponovno nosim u grudima. Još više znam da bez tebe ne mogu, tiho nestajem među ljudima.“

U pjesmi Zahvalnost ima i nade i zaborava, i sreće i sjete. U njoj je izražena i prolaznost života i trajnost čudesnih treptaja ljubavi negdje u svima nama dok se stapamo jedni s drugima u vrevi naših ulica…

…Radujmo se životu i uživajmo u zbirci pjesama Franje Haramine Nebeski slapovi, jer ona nam želi reći da je sve, baš sve u nama i oko nas tako puno ljubavi.