Vanda Mikšić - Moglo bi sve biti

Postavljena na različita, naizgled udaljena, iskrsavaju u knjizi pjesama Vande Mikšić Moglo bi sve biti nosiva značenjska mjesta koja su u naravi njezina pisma i oblikovanja pjesničkog glasa: slaganje vremena i preslagivanje svijeta. Vrijeme i svijet u svojoj posvemašnjosti i prisutnosti iznimna su (i ponovljiva) mjesta pjesničkog teksta, kojem autorica igrivo i ozbiljno, ritmično i sugestivno, u različitim omjerima skriva i otkriva trag. Znak čitanja, fragmenta, iskustva i moći da se hrabro dovedemo na mjesta na kojima se jednom sve dogodilo, obilježava na ozbiljan i crnohumoran način knjigu pjesama o onome što je moglo biti, ali uvijek je iznenadnije i gorče, teže. Upravo sad, čitanjem i pisanjem, komentiranjem i parafrazom, na poznatu i nepoznatu jeziku, glasu, započinje rekonstrukcija, guljenje nespokojnog lica. Pisanjem i pamćenjem dolazi se do onoga što na presudan način određuje svakodnevicu, suvremenost: damari i udari stvarnosti, loše i lošije vijesti… „I sve već znaš sve već vidio si“, moglo bi se ponoviti s pjesmom i s pjesnikinjom, i ponavlja se kao prvi put, vedro i hrabro, s pouzdanjem i oprezom, kojem podtekst daju drugi i druge (J. Sever, I. Slamnig, A. Žagar…) Kad se sve uozbilji i postane opasno, opasno poznato, kad je život način uporabe, ono što smo jednom pročitali i preveli, što nas veže kao omča tradicije i rečenoga, napisanog, započinje poezija onoga što bi moglo biti sve. Što bi to moglo biti – ono što preživljava u kondicionalu ili prošloj budućnosti? Ono što će preživjeti opasnim pisanjem i čitanjem: mojim, tvojim, našim. Tu treba stati i početi, iznova, ispočetka!