Mara Radanović - Ljubi Ljubav, dušo moja

Riječi govore o čovjeku, pjesme o duši, djela o životu…

Kad se duša stane uspinjati k Bogu, srce se sve više otvara i čežnja raste, a onda i potreba za izrazom i za stalnim boravištem u ozračju njegove sigurnosti. Tad dolazi do međusobnog prožimanja Boga i čovjeka, Stvoritelja i stvorenja…

Netko će zapitati: Kako se to zove? Jednostavno, to se zove ljubav i potreba čovjeka za njom. To se dade naslutiti i iz naslova ove knjige „Ljubi Ljubav, dušo moja“.

U susretu s Ljubavlju, koja je Bog, Mara dobiva potrebu opjevati svoju vjeru, i tako nastaju njezine pjesme. One govore o njezinoj duši koja je pronašla ono za čim traga svaki čovjek (svjesno ili nesvjesno). U njima se prepoznaje traženje i pronalazak, a od traženja do pronalaska imamo hod, pustinju, plač, osamljenost, pa i potrebu za njom, suhoću, rast, utjehu, iznenađenje, slatkoću, ushit, zagrljaj, ljubav, smirenje. Tako se slažu izrazi u izričaje duše, a Mara, evo, u svojoj zreloj dobi, prepoznaje kako su to pjesme i molitve (u pjesmi) koje bi željela s drugima podijeliti.

Iz pjesama je očito kako veliku ulogu u tom hodu i oblikovanju njezine duše ima Marija, majka Isusova, koja je uvijek garant pravovjernosti i ispravne duhovnosti. Naslućuje se tu jedna djetinja privrženost Gospi, i kao da se uporno, poput djetešca, drži za njezine skute: recimo u pjesmama „Marija, moja mati“; „Marijo, moja zaštito!“; „Marijo, milo moje!“.

Također se prepoznaje jedna bliskost između življene vjere i ljubavi, kao i svijest autorice o tome što je čovjek (ona sama) bez Boga, kao recimo u pjesmi „Što sam ja bez tebe, Bože“. Ona tako
izražava svoju radost zbog pripadnosti i potrebu sjedinjenja sa svojim Bogom, toliko da ima potrebu utopiti se u njemu, kao u pjesmama: „Bože moj“, „Bože, pripadam tebi“ itd.

Kad osjeća potrebu za sigurnošću i zaštitom, iz one bliskosti, nastaju i pjesme pouzdanja u Boga, pjesme koje postaju Marina molitva pouzdanja, sigurnosti i zaštite pred silama zla, kao npr. „Ustani, Bože Jakovljev“.

Za Maru Bog postaje sve, u svemu ga prepoznaje, npr. „Moj Bog“. On je tako za njezinu dušu izvor, sunce, zvijezda, mjesec, vjetar, lišće, more, val, radost, snaga, srce. Sve što ima u stvorenome
prepoznaje u Stvoritelju.

Pronalaskom Boga čovjek ima sve, to je ono što nam poručuje Mara u svojim pjesmama, koje su poetsko svjedočenje doživljenih osjećaja vjerničke duše. One su tako zgodna meditacija i molitva i
poticaj svakom iskreno tražećem srcu. Zato iskreno preporučujem ovu knjigu pjesama prekrasne lepršavosti i prozračnosti.