Laura Juranić - Kuća od karata

Iščitavajući prvijenac naslova Kuća od karata mlade, meni do sada nepoznate autorice Laure Juranić, bio sam svjestan prije pisanja nekog osvrta da u mnogim mladim osobama postoji snažna potreba da svoj odnos prema svijetu i životu izraze pjesničkim načinom, stihovima, pjesmama. Bio sam također svjestan i toga da se mnogi mladi autori laćaju danas pera nespremni, stvaraju u intimi zapise svojih raspoloženja prema modulu čitanih i slušanih pjesama, a bez osobita udubljivanja u teorijske i praktične probleme pjesničkog stvaranja, probleme gradnje pjesama. Može se kazati najčešće, i naprosto, pišu bez književnog iskustva i predrasuda. Dok je to intimni, privatni, spontani zapis, „odušak duši i srcu“, obično mladalački zanos ili kasnije inventura životnih pustolovina – to ne podliježe javnoj prosudbi jer u javnost nije niti upućeno. Istup u javnosti s prvijencem – ma kolika odgovornost bila na uredniku, ili bolje je napisati na nakladniku koji i objavljuje prvijenac moramo priznati je to ipak nešto što se tiče samo autora. Taj istup oduvijek je nosio rizik stanovitog podozrenja u stručnoj, književnoj javnosti, razložno ili ne prvijenci u pravilu ne mogu izdržat visoka mjerila standardne književnoumjetničke produkcije, jer je najčešće riječ o početničkim pokušajima. Da je to tako pokazuje i vrlo malo zanimanje nakladnika za prvijence kako u Hrvatskoj tako i u državama u okruženju. Iz ovoga izrečenog proizlazi da najčešće autori su ti koji ipak traže objavljivanjem ovjeru i provjeru svojih zapisa u javnosti, u čitatelja, a priželjkuju i vrijednosni sud književne kritike, makar to bilo objavljivanje na kraju i u vlastitoj nakladi.