Borben Vladović - Kuća na broju 9

Borben Vladović ušao je u hrvatsko pjesništvo iskorakom iz tradicije, oživljavanjem nekih radikalnih postupaka kao što su tretiranje pjesme kao kadra, ispisivanje stihova kao prostornih znakova, uporaba "vanslovnog" registra oblika itd. U neoavangardističkom valu,
osobito hučnom nakon "šezdesetosmaških" iskustava, njegova pozicija ipak nije težila revolucionarnom prevratu ili potpunom odbacivanju nasljeđa; više je smjerala obogaćivanju izraza dotad zaturenim - ili manje rabljenim - mogućnostima proširenja poetskog okružja, naglašavanjem samosvijesti o predmetnom karakteru teksta.

Kako bilo, s prvim dvjema zbirkama, "Balkanski prostor" (1970) i "3 x 7 = 21 (Pjesme)" (1973), ovaj je autor stekao zasluženo (i zapaženo) mjesto u odjeljku vizualne, grafičke, konkretne poezije, među relativno rijetkim zagovornicima tog usmjerenja u našem nacionalnom kontekstu. Ali Vladović na tome nije stao, a zapravo ni odustao od svojega specifičnog senzibiliteta koji njeguje odmak od doživljajne izravnosti i ustraje na shvaćanju pjesme kao tvorevine i objekta na papiru, kao nekog komada koji čuva posebnu zbiljnost unutar korica, pa i kad se prestao služiti naglašenom kombinatorikom grafizama, održao je poseban odnos prema
tkivu pjesme, vidjevši u njemu uvijek i čvrstu vezu s predmetnošću ispisanoga. 

Iako se u jednoj fazi učestalo koristio referencijama na slikarstvo i slike, kontinuitet Vladovićevih likovnih zanimanja vezivao bih ponajprije uz popartistički svjetonazor, uz potrebu da se riječi referiraju na svakidašnju ikoniku ili recikliraju naizgled potrošene simbole.

Drukčije kazano, on pravi inventuru "maloga starinskog svijeta", tipičnih urbanih motiva ili skromnoga vlastitog okoliša, a da izbjegne patetiku ili sentimentalno prenemaganje, okreće se objektivizaciji, pa i suzdržanoj ironičnoj distanci, ako ne i parodiji, groteski ili
dehijerarhizaciji povoda.

( iz Pogovora Tonka Maroevića )