Ivo Kalinski - Kristalni aed : poetska gerila

Kada afirmirani, antologijski verificirani pjesnik na dijalektu posegne za standardom s kojim nije prošao uobičajeni put poput provjere osobne pjesničke kreativnosti na početku svoga ulaska u književnost, prirodno se postavlja pitanje što se krije iza takova, manje uobičajena postupka. Naime, hrvatsko pjesništvo minuloga stoljeća poznaje dosta slučajeva u kojima je proces bio obrnut, to jest da su autori, neafirmirani u standardu pronašli sretan ishod u opredjeljenju za dijalekt, iako je bilo podosta i onih kojima ni takav izbor nije pomogao u željenoj pjesničkoj afirmaciji. Da li je u prvom, konkretnom primjeru riječ o (pre)zasićenju dijalektom, odnosno o spoznaji o potresenosti i iscrpljenosti njegove pjesničke zalihosti ili se jednostavno radi o izazovnosti neprovjerenog izražajnog medija, svakako je dilema koja traži svoj odgovor.