Ivan Koprić ur. - Hologrami nade

Poezija zagrljena koricama ove zbirke jedna je sasvim osobna i istodobno univerzalna deklaracija tankoćutnosti, nehinjene slabosti, i upravo je u toj spremnosti da se neskriveno govori o strahu od smrti, zazoru od samoće, uzaludnosti uzmicanja pred nepoznatim, jednostavno i nježno iskazana s jedne strane fragilnost života, a s druge njegova snaga i neumornost truda da se postojano govori o prolaznosti i krhkosti trajanja. Tematsko-motivski registar ovih pjesama harmonično je usklađen s pjesničkim subjektom, koji je refleksivan, melankoličan, pronicljiv, ali discipliniran, katkad sapet, uvijek budan. Ta se budnost kadšto iz poezije pretače u šutnju, u “Stihove koji nisu napisani”, u “sigurnu opnu tišine bez sjećanja”, a kadšto u priznanje nemoći pred diktatom emocije ili unutarnjeg stanja koje progovara kroz autora i pretvara ga u pukog zapisivača pjesme: “Ja samo kažem prve dvije riječi / Ona se nakon toga napiše sama (…) Nemam ja ništa s tim.”