Marko Grubešić - Hodočašće u nepoznato

Kako je život nepredvidiv! Zaljubljen si u svoju rijeku, onu životnu i onu koja pokraj grada teče, u polja makova, stari mlin. Prvim ljubavima pjesme pišeš, zanesen, ispunjene duše. Poznatim licima nazdravljaš i Mjesec nad zavičajem prijateljem zoveš, uvjeren da svaki čovjek ima pravo na neke stalnosti u svome životu jer je prolistao nad korijenom svojih pradjedova i jer je sve  oko njega  intimno, drago, konstanta života. Onda iznenada, u jednom somnambulnom trenutku, u agoniji zbilje, izgubiš sve što ti po božjim zakonima pripada i nađeš se posve sam negdje u bespuću tuđine, a oči su ti još pune zavičajnih snova, srce još nosi prve ljubavi i stihove, ali sve je zaogrnula beskrajna tuga neizvjesnosti i gubitka.

Ne možeš pobjeći uspomenama; suviše su tvoje, suviše u dušu urezane, a život traži ono svakodnevno; krov nad glavom, kruh svagdašnji.

I odjednom se u tebi, u tvojoj intimi spaja nespojivo. Dva dijela duše. Jedan, nježan, profinjen,  u maštu uronjen koji čezne za izgubljenim rajem, drugi snažan, racionalan i podrugljiv,  jedan pjesnički zanesen, ljepotom i sjećanjem očaran, drug kavane, pjesme i boema, drugi strog, prigušen, zatomljen, okrenut borbi sa sudbinom. I ta dva dijela duše snažno su naglašena u ovoj, autorovoj prvoj zbirci pjesama“ Hodočašće u nepoznato“.

Tijekom života pročitala sam mnoge zbirke pjesama,  ali niti jedna se nije stihom toliko autobiografski otkrivala  koliko zbirka Marka Grubešića, pjesnika, skitača, boema duše.

Autor je shvatio da je život vjetar koji nas miluje svojim utihama, ali i bezobzirno nosi samo njemu znanim putovima, mudrost mu je rekla da sudbinu treba prihvatiti pa se pjesnik nalazi u tom vjetru, preuzima njegovu prirodu i njegovu kob.

/ Prijatelju vjetre/

I lutat ćemo tako starino vjetre
sve dok nam umorna duša ne klone
jedan će umrijeti od uništene jetre
a drugi od neke glupe anticiklone.

Osjetili ste laganu tugu, prihvaćanje i blagu ironiju u tim stihovima. Naći ćete isti osjećaj i u mnogim drugim pjesmama koje nose boemski žig pjesnika – putnika, osamljenika, zanesenjaka i sanjara koji je osuđen da se svakodnevno budi iz svojih snova, ali koji ih uporno nosi iza sklopljenih vjeđa.
A iza tih vjeđa ostao je čitav jedan svijet, onakav kakav je bio prije niza godina i pjesnik taj svijet svuda nosi sa sobom, duboko u umu i srcu.