Mario Brkljačić - Gledaj me u oči

...a, ne možemo, jebi ga, jer vise nitko nije sam i nitko više pojedinačno ni o čemu ne odlučuje i nas se poslužuje kao u restoranu i mi smo dopustili da postanemo dobrovoljni invalidi, naša sloboda više nije izvan njihova dosega, a nije jer mi nismo znali što ćemo s njom, kurva jedna, molim te, ne daj mi slobodu, ne kažnjavaj me na taj način več uslišaj moje molitve i daj da budem svjedok savršenstva kršćanskog života, meni se čini da si ti već prilično umoran od svega i da si zaslužio odmor i ja ću otići zapaliti svijeću na kamenita vrata, aaaleluuuujaaa! došao s posla i bio je težak dan i dani su, općenito, sve teži i prvo je otišao umiti se i dugo se pljuskao hladnom pa vrućom vodom i rigalo mu se a jeo nije od jutra i sad nije gladan i to ga zabrinjava iako mu se hrana gadi ne pomišlja na to da posjeti liječnika, da mu do nešto za apetit jer već je spao na pedeset kila i više nema snage za uobičajene poslove i nešto ga guši, neka gruda mu se ugnijezdila u grlu i stoji tu već danima, jebiga, ni ovaj put nije skinuo ručni sat i sapun mu se skorio u udubinama i staklo se orosilo iznutra, on ode u sobu i strovali se u naslonjač ruku spuštenih do poda i zuri u sivi ekran televizora i skuplja snagu da dohvati daljinski i pritisne zelenu tipku i da taj život zaigra pred njegovim očima, više ne znaš staje stvarnost, a opet Čini ti se da je ima previše, da zapravo jedino nje i ima. znaš da mi dođe da odem negdje... ne znam...negdje gdje nitko od tebe ne očekuje ništa i gdje je život manje ohol od ovog ovdje, onda je s naporom ustao i zavrtjelo mu se u glavi ali ipak je zgrabio daljinski i ponovo se strovalio u naslonjač, neki bolestan osmijeh mu je zaigrao na licu i on sad gleda te face na ekranu i pol pot je bio goli kurac u usporedbi s gospođom oprah na prvom programu i te sablasne prazne maske u njenom studiju, te spodobe koje svoju intimu izvrću pred kamerama, tako neugodno i patetično...