Marija Dejanović - Etika kruha i konja

"Etika kruha i konja" Marije Dejanović već nas naslovom prve pjesme (Ugasiti hrast) uranja u začudan i snažno dojmljiv vlastiti svijet/tekst iz kojeg na kraju izronimo kroz posljednju strofu rukopisa („Neće se više ni jedan moj sin / okušati u stvaranju svijeta“) koju možemo shvatiti dijelom i kao ironičan metapoetički iskaz. Na tom tragu, ovaj rukopis može se pročitati kao u potpunosti uspio pokušaj stvaranja vlastitog referencijalnog sustava u kojem pojedine ključne riječi dobivaju značenje jedna u odnosu na druge u kontekstu cjeline.

Karakteristika ove poezije općeniti je izostanak intertekstualnosti, kao i izravnog upućivanja na društveno-političku stvarnost. Ipak, brojna mjesta pažljivom čitatelju opovrgavaju iščitavanje ovog teksta u larpurlartističkom ključu. Navest ćemo primjer iz prvog ciklusa Naukovanje kod čarobnice, gdje većina pjesama počinje iskazom o čarobnici koju možemo, ali ne moramo iščitati kao transformaciju majke.

U pjesmi Etika kruha i konja iz ovog ciklusa čarobnica se u upravnom govoru obraća riječima: „Ne mora nitko znati što misliš.“ To su riječi žene zarobljene u patrijarhalnom svijetu/jeziku. Stvaranje vlastitog jezika, sustava značenja i logičke strukture u tom je slučaju oblik otpora i emancipacije i na taj način možemo shvatiti projekt ovog rukopisa. Na tragu takve emancipatornosti možemo pročitati i jedan od glavnih motiva rukopisa, identitetsku hibridnost i preobrazbu „ljudi/konji“.

Sjajan primjer je pjesma U vlastitoj sobi u kojoj je opisano postajanje konjem lirskog subjekta koji je ranije naznačen kao djevojčica. Uz provodni motiv hibridnosti i preobrazbe, u tekstu je i puno riječi i slika koje opisuju granicu unutrašnjeg i vanjskog. Uz vrata, prozore, zidove tu su u pjesmi Nevidljiva vrpca i zjenice i usta („Kroz zjenice ulaze ljudske noge / u pokislim cipelama od starih šešira. / Kroz usta izlaze potkove / vrijedne promatranja“).

Iako se sva snaga ovakvog pjesničkog projekta može sagledati samo iz cjeline i precizne strukture rukopisa, poezija Marije Dejanović ipak i izravnije dopire do čitatelja originalnošću i začudnom ljepotom pojedinih pjesničkih slika koje su ostvarene svedenim i preciznim jezikom. Jednostavnost jezika opravdava čitanje ovog rukopisa ne kao hermetičnog u smislu da skriva tajno značenje, već upravo suprotno, kao pokušaja da sepoezija u potpunosti ostvari kao prostor jezične i značenjske slobode i igre.