Dubravko Pušek - Duše i trave

Rođeni Zagrepčanin, pjesnik Dubravko Pušek ostvario se i afirmirao pišući na talijanskom jeziku, ali ne samo što nije zaboravio svoje hr­vatske korijene, nego se kao prevoditelj potru­dio predstaviti inozemnoj javnosti književne radove mnogih naših autora: u najvećoj mjeri Nikole Šopa, ali i niza drugih poput Tončija Petrasova Marovića, Antuna Branka Šimića, Dore Pfanove, Slavka Mihalića, Krune Quiena ili Pavla Pavličića.

Naša sredina, naročito marom Tvrtka Klarića (no i inih, poput Joje Ricova i Mirka Tomasovića), nastojala mu je barem dijelom uzvratiti, prenoseći većinu Pušekovih tekstova u jezik njegove mladosti i njegovih predaka, a najodređeniji rezultat jest okupljanje značajna korpusa poetskih tekstova u zbirci "Ugrušak šutnje" (Naklada MD, Zagreb 1997.).


Ne želeći ponavljati vlastiti predgovor tali­janskom izdanju, kazat ću samo da Pušekovo pjesništvo vidim također kao konfliktnu (dakle: živu) raspru izrecivoga i šutnje, kao svojevrsnu sintezu organskih i anorganskih elemenata, ma­terijaliziranu u bitnom binomu krvi i kamena. Doista, kao da se propadljiva biološka supstanca ljudskog iskustva nataložila i kristalizirala u čvrstim stijenama, u prozirnim mineralima ili blistavim listovima tinjca. Pušekovi stihovi kao da su odlomljeni od kamena ili - još bolje - kao da su vrcnuli u sudaru kresiva, pretvorivši se u iskre plamtećih formulacija koje obasjavaju tminu šutnje (ne dokidajući je nego tek načas prodirući u nju). 

Nije, dakle, riječ o krijesovima opuštene imaginacije, nego o suzdržanu ali sabranu uranjanju u magmu egzistencije.

Tonko Maroević