Vanda Mikšić - Diši kroz masku, diši normalno

Pjesnikinja Vanda Mikšić ne traži mjesto pod suncem, jer ono postoji, ona ga naseljava svojim jezikom, uobličava ga i reproducira – svi smo na rubu poznatoga, doživljenoga – riječ je o riječima, o poeziji koja na pepelu poznatoga i već viđenoga drukčije gleda, zapisuje, bilježi. Ucrtava prostor i mjeru vlastite mašte, toliko da joj je jezik živ, govoren, izgovoren.
Raduje pritom stanovita prisutnost, filmska dramaturgija pjesme, što je samo po sebi oksimoron, ali i vjetar, neprekidnost i mrmljanje, sitan pomak, jedva vidljiv obrat, uzmak, san, čegrtaljke i zrikavci… Opasna pristupačnost iskustva? Poezija živi upravo od toga i s tim, a to njezino kritično mjesto istodobno je ključni znak Vandina pisma.