Admiral Mahić - Bacač pjesama

Naziv zbirke Bacač pjesama u potpunosti oslikava, kako tematiku tako i, način na koji je Admiral Mahić uobličavao svoje pjesme. Mali je broj pjesama koji u sebi, na različite načine, ne sadrži motiv autoreferencijalnog pjesničkog subjekta.

Mahićeve pjesme iz socijalne, ljubavne ili pak političke stvarnosti transcendiraju svijet u sebi i svijet oko sebe, jer je sa stvarnošću data stvarnost poezije koja tumači tu istu stvarnost s kojom je data. Stvarnost ovdje ne posmatramo u njenom završetku jer priroda njenog postojanja isključuje jasne granice početaka i krajnjih ishoda. A pošto poezija i nije ništa drugo nego i sama stvarnost data u nekoj stvarnosti, Mahićeva poezija nagovještava ovakve zakone. Čitajući njegove pjesme stičemo utisak postojanosti različitih sfera stvarnosti koje se međusobno prepliću, kako one koje su izrečene denotativnim iskazima tako i one koje se unutar strukture pojavljuju kao konotativna značenja nikada još izgovorena. To je kvalitet koji, ustvari, nudi svaka dobra lirika. Pjesma je do kraja napisana ne kada je završenom smatra autor, već kada se učitavanjem pericipiraju i oblikujuju svi procjepi i neodređenosti u njoj. U pjesmama kao što su Bacač pjesama, Otkad me oružje probudilo, Smrt je buđenje itd. mi istovremeno, s procesom čitanja, učitavamo vlastite senzibilitete, odnosno, pronalizimo u njima određene kvalitete koji se u našoj svijesti nužno pretvaraju ili u motive, ili raspoloženja i ideje ili pak u neke nove priče. Autor je, svjesno ili nesvjesno – svejedno je, svojom poezijom računao na činjenicu da se čitateljski um gnuša narativnih praznina, pa se i pjesme, zahvaljujući toj činjenici, stalno nadopunjavaju novim značenjima.