Miki Bratanić - Svitlo na kraju

Ako smo navikli da nam dijalektalno pjesništvo, dočarava jedan svijet gotovo ovjekovječen u svojoj zaustavljenoj gesti i stvarnosti, stihovi Mikota Bratanića upozoruju na realitet. A taj je da smo uronjeni u ubrzanu mijenu koja ne poštuje konvencije, ni sentimentalne navike, te nam jedino prihvaćanje te činjenice omogućuje preživljavanje, tj. da nastavimo živjeti i raditi u svom lokalnom govoru.

To je razvidno primjerice kad se pjesnik nađe u ambijentu tradicionalnih izraza kao što su crkva i groblje (Kako to gre). U tom groblju starih riječi Bratanić kaže : plača ne čujen/ a nison gluh; stari svijet ne umire ni praskom, ni cviljenjem.Nije tako tragično to, koliko da : Unuci ne piju vino / niti ga činidu / u didoven lozju bori / i trova usođena i zalivana/ iz didove gustirne/ unuci prodoju u kartini / na deke / kod crikve / a didi mučidu ( Novi posol).

Bratanić bilježi slom pasatizma i za njega vezanog idealizma sa svojim bolno sivim tonovima i došašće, kako god to možda pretjerano zvučalo, svojevrsne puste zemlje našeg uljudbenog smraja.