Milorad Stojević - Serendipity

Autotematičnost, intertekstualnost, metatekstualnost, makaronštinu i autoreferencijalnost, u Derridainu smislu, Stojević ostvaruje na poseban i originalan način, gotovo jedinstven u suvremenom hrvatskom pjesništvu, pa je upravo po tim segmentima on ponajvećim suvremenim hrvatskim pjesnikom.

Cvjetko Milanja, Prostrijelne rane & other poems (iz recenzije), 2001.

U hrvatskom pjesništvu prošlog stoljeća imali smo „prokletih pjesnika“ i „blasfemičara“, spomenimo samo J. P. Kamova, M. Krležu, A. B. Šimića, T. Ujevića i dr. U svojim invektivama i huljenjima oni ipak nisu dirali u ono najsvetije, a to je lirska namjena govora. Na tragu dadaističkih i nadrealističkih provokacija, Stojević napada na posljednji bastion – lirsku kakvoću i poetsku funkciju govora.

Zvonimir Mrkonjić, Novi list, 2001.

Stojević se „osposobio“ za vrsnu „stišnu rekonstrukciju“ dekonstruiranog svijeta, pokazujući kako su njegovi uradci često „puno bolji“, ležerniji, imaginativniji, puni istinske energije stvaralačkog erosa, duhoviti i zaigrani, uvijek obnovljivi i uporabljivi, čak i „trajniji“ od zamorne „izvornosti“ arhemitologiziranog predloška.

Branko Bošnjak, Hrvatsko pjesništvo/pjesnici 20. stoljeća, 2010.

Stojević, velika „neznalica“, ne zna za „vrijeme“ i „povijest“; autor ne ispisuje stihove učinkom simboličke svijesti. Pripada on modelu mišljenja koji izričito ne želi „konceptualno“ misliti… Prebogat leksik Stojevićev samo je sipljivo dozivanje izgubljenih stvari, dozivanje stvari i izgubljena Značenja.