Robert Roklicer - Žene, luđaci i malo dobrih pedera

Pred nama se otvara 118 kratkih rezova koji funkcioniraju kao perforacija na filmu u koju ulaze oni kotačići fotoaparata koji ga pokreću pri svakom "okidanju", pri svakom pokušaju slikanja neke nove osobe, nekog zanimljivog prizora ili nepredviđene situacije. Upravo taj dojam imaju čitatelji koji krenu čitati roman "Žene, luđaci i malo dobrih pedera" autora koji je svoj identitet otkrio tek što su se preko medija objavili rezultati šifriranog Natječaja. Riječ je o Robertu Rokliceru čiji se spisateljski nerv zaustavlja na zbivanjima oko i u životu glavnoga lika romana.

Ovaj kratki, u dahu čitajući roman provokativan je i u isto poprilično ogoljen i okrutan pogled na onaj dio svakodnevlja koji se događa u kafićima, klubovima, na ulicama, na različitim subkulturnim okupljalištima, ali i iza zatvorenih vrata uredskih prostorija, u stanovima ili obiteljskim kućama. Zasićena je ovo proza brutalnoga realizma erotskim prizorima, govorom ulice, dobrim pivom i pelinkovcem, lakim ženama, izgubljenim muškarcima. 

Većina njih su neprilagođeni osobenjaci koji osjećaju strah pred nadolazećim događajima, a slika izvanjskoga svijeta koji se u romanu primjećuje snažna je kritika socijalnog i moralnog sustava. Od svih inačica humora dominira ona crnohumorna. Životni stil koji se prepoznaje u romanu sastoji se od poprilično jednostavnog dnevnog ritma ispijanja pića i frustracijskog "pražnjenja" u ženskome tijelu. Bez previše odgovora na pregršt neizgovorenih pitanja.

Tematski je on vezan za grad ili predgrađe, što su statistički mjerljivi sociološki momenti u nestajanju građanstva i apologija najproduktivnije srednje klase koja je opasno osiromašila i približila se anonimnosti i agnonimcima niže, alternativne klase koju dobrim dijelom i ovaj roman artikulira. Nalik je on Bovićevim "Metastazama".

Hiperstvarnost je, uostalom, ono što čitatelji vole te će njihova interaktivna komunikacija naići na plodno tlo i u ovom intrigantno i duhovito naslovljenom romanu kojemu je nakana ukinuti svaku tajnovitost i urbanu "mutavost" upravo onako kako su to imali potrebu učiniti FAK-ovci. (Helena Sablić Tomić)