Viktoria Faust - Anastazija

Snovi su bili ono što je hranilo biće koje nije zanlo da postoji svijet od krvi i mesa. A onda su oni koji nisu znali što čine posegnuli s one strane života i smrti i učinili od svoga tijela katedralu njenog postojanja. Ona dolazi da bude rođena u vama. Vi ćete rado ubiti i umrijeti za nju. Ne očekujte njenu ljubav ili suosjećanje. Ona je samo vaša sjena što će se rasplinuti zorom. Ranojutarnje sunce padalo je kroz uski tavanski prozor iscrtavajući zlaćani trak kroz zrak. Prošle su noći golubovi koji su noći-voli u potkrovlju odletjeli, da bi se potom vratili s prvim jutarnjim satima kao da se ništa nije dogodilo. Ali jest. Mnogi su mogli samo željeti da nije. Trajalo je to mnogo noći. Previše. Sinoć je završilo za jednog od umornih. San se napokon spustio na njegove oči. Bila je to noć z.a pamćenje. Previše toga ostalo je izgubljeno u vječnosti, previše toga mnogi će nastojati zaboraviti i neće uspjeti. Samo jedan će se sjećati bez Žaljenja, onaj koji je gledao kako se dan budi i koji nije dočekao svitanje, koji se nije othrvao snu koji svitanje donosi umornima t neispavanima, koji se izgubio u snu, koji je našao mir, na koga je pala zlatna svjetlost sunca s prozora. Na njegovo lice, modro i podbuhlo. Na njegove oči, poluotvorene i bezizražajne. Na njegove suhe nepomične usne. Na njegovo malaksalo tijelo. Na prasnu odjeću razderanu u borbi. Na uže s kojega je visio i koje se još uvijek lagano njihalo, kao za šalu. Jer mrtvi ne žale.