Pascal Quignard - Terasa u Rimu

Terasa u Rimu
Žanr Beletristika - Hrvatska i strana književnost - Francuska književnost
Izdavač Litteris
Prevoditelj Saša Sirovec, Zlatko Wurzberg
Vrsta uveza Meki
ISBN13 9789539919144
ISBN10 9539919142
Godina 2004
Broj stranica 91
Format 20,5 cm
Obavijest knjiga nije dostupna Obavijesti me

"Postoji doba u kojemu više ne susrećemo život nego vrijeme" - rečenica je iz romana Terasa u Rimu (Velika nagrada Francuske akademije), u kojemu je Pascal Quignard ispričao život i djelo slikara Geoffrova Meaumea, rođenog u Parizu 1617. godine i umrlog u Utrechtu 1667. godine. Meaume je pripadao školi slikara koji su na tankoćutni način prikazivali stvari koje je većina ljudi smatrala vulgarnima. Poput svojih suvremenika, on je putovao od grada do grada, od Brugesa, Antwerpeena, Mainza, Pariza, Londona, do juga Italije. U Rimu se zadržao najduže. Njegov je atelje imao terasu na Aventinu gdje bi njegov prijatelj Lorenac dolazio u suton razgovarati o životu i umjetnosti. U Rimu je Meaume napravio gravure krajolika, religioznih scena i opscenosti koje su bile zapaljene na javnom trgu 1664. godine. Seksualnost i zabranjena ljubav prema Nanni Veet Jakobsz upropaštavaju Meaumea, ali neiscrpni razgovor s odsutnim bićem kojemu je posvećen cijeli njegov život čine zapravo "materiju" njegova djela.Tijelo, vatra, atmosfera tišine i zaustavljena vremena, kako mistične tako i svakodnevne stvari obilježavaju ovaj roman koji je ispričan slikarskim postupkom chiaroscura.

Život i djelo grafičara iz sedamnaestog stoljeća, Geoffroya Meaumea, prestavlja biografsku podlogu ovoga romana u kojemu autor promišlja neke temeljne i rubne situacije čovjekove egzistencije. Doživjevši već u mladosti traumu zbog ljubavi prema djevojci čiji otac ne dopušta vezu između njih dvoje, grafičar Meaume ostaje zauvijek obilježen ne samo neizbrisivim tragovima na duši, nego i tjelesno unakažen dušičnom kiselinom koju je na njega izlio njezin ljubomorni zaručnik. Ta nesretna ljubav, kojoj cijeli život ostaje vjeran, navodi ga da u svojim djelima uvijek iznova promišlja vječni zagrljaj muškarca i žene, ali i ljudsku tjelesnost, posebice seksualnost, radeći često, za svoje vrijeme odviše izazovne, erotske i opscene grafike. Odnos svjetla i tame, omeđenosti i beskraja, života i smrti, čudesnost i božanstvenost krajolika, stanje ekstaze, patnja, neke su od dominanti koje ga zaokupljaju tijekom cijeloga života, a osobito u razdobljima depresivnih i tjeskobnih raspoloženja te dugoga umiranja, nalazeći osebujan izraz u njegovim grafikama i kulminirajući u nizu bakropisa u "crnoj tehnici", čija je tama ublažena u slutnjom bliske smrti.

 

Pascal Ouignard, rođen 1948. u Verneuil-sur-Avreu, jedan je od najboljih i najplodnijih francuskih suvremenih romanopisaca i esejista, po stilu i senzibilitetu antipod jednom Michefu Houellebecqu. Dugi je niz godina radio kod Gallimarda/ da bi se od 1994. godine isključivo posvetio pisanju. Za trilogiju pod naslovom Posljednje carstvo. Lutajuće sjene okrunjen |e 2002. godine najprestižnijom Goncourtovom
nagradom.