Flora Dosen - Maestro

ŽARILO je ljetno popodne. Cvrčci su u jednoličnom ritmu razdirali nepomičan zrak, ni travka se nije micala, samo je more lijeno zapljuskivalo u našoj uvali. 
Helena, moja ribica, kako smo nazivali svoju djevojčicu, lagano ali postojano bacala je kamenčiće o moje šalaporke, po dogovoru. 
Bile smo stigle oko podneva. Vraćale smo se kao i svake godine, a naša vila, iako preko zime nije bila nastanjena, doimala se ugodno kao da za tu staru nastambu vrijeme nije prolazilo, nego samo bilo nastavak jednoga ljetnog popodneva koje se zadržalo po svim kutovima i na svim stvarima. U čistim lepršavim zastorima, u bijelim končanim pokrivačima, u ladicama koje su mirisale na morsku travu i ulje za sunčanje, na slikama na kojima nije bilo ni trunka prašine i u kamenim podovima gdje bi tu i tamo zaškripalo pokoje zrnce pijeska, zalutalo nehotice ovamo još iz lanjskih sandala. 
Kuća je bila jednostavna primorska na kat, sakrivena u debelom hladu pinija, a pred njom vrt prepun ružmarina, koji je obrastao sve puteljke jer nam ga je bilo žao rezati. Zapravo to ni nije bio vrt, nego komad divlje mirisave zemlje sve do mora, s nekoliko pećina obraslih bosiljkom i s već gotovo u vodi nešto stijenja i kamenja izmiješanih s pijeskom i suhim grančicama algi......