Ursula K. Le Guin - Lijeva ruka tame

Na vrhu skele kralja je dočekao jedan zidar s kantom i zidarskom žlicom, dok su se svi drugi razišli, spuštajući se niz ljestve od konopca poput roja kukaca. Kralj i zidar su klečali na svojoj maloj platformi, visoko gore između rijeke i sunca. Prihvativši zidarsku žlicu, kralj je počeo zazidavati dugačke spojnice vršnog kamena. Nije to učinio tek onako pa vratio žlicu zidaru, nego se sustavno prihvatio posla. Žbuka kojom se služio bila je ružičaste boje i time se razlikovala od dotad korištene pa sam, nakon pet ili deset minuta promatranja kralja kako radi, upitao onu osobu koja mi je stajala slijeva: - Zar vi uvijek polažete vršni kamen u ružičastu žbuku? - Jer takva se žbuka mogla vidjeti uz svaki vršni kamen svakog luka Starog mosta koji se krasno nadvio nad rijekom uzvodno od ovog luka.
Otirući znoj sa svog tamnog čela, taj mi je muškarac (moram reći ovdje muškarac, kad sam već rekao "on" i "njegov") odgovorio: - U davna vremena vršni su kamen uvijek učvrstili žbukom napravljenom od zdrobljenih kostiju pomiješanih s krvlju. Ljudske kosti, ljudska krv. Znate, bez takve krvave veze vršni kamen bi pao. Danas uzimamo krv životinja.
On često ovako govori, iskreno ali oprezno, ironično, kao da je uvijek svjestan toga da ja sve vidim i procjenjujem kao stranac; jedinstven stav za pripadnika tako izolirane rase i za nekog tako visokog ranga. On je jedan od najmoćnijih ljudi u toj zemlji, a nisam siguran da bih znao navesti točan povijesni pandan njegovoj tituli...- vezir, ili premijer, ili kancelar... ali karhidski naziv u prijevodu znači Kraljevo Uho. On je gospodar jedne od pokrajina i gospodar kraljevstva, onaj koji potiče velike događaje.