Igor Štiks - Brašno u venama

Sve je trebalo biti još samo jedna obiteljska večera: djed i baka te sin, snaha i unuk, neprilagođen tinejdžer, koji su se vratili iz dalekog svijeta. Sve u svemu, gotovo posve svakodnevna situacija, no iznenada, nakon što je prije dvadeset godina otišao iz roditeljskog doma ne javivši se nikome, na večeri se pojavljuje on – odmetnuti sin Igor, ratni izvjestitelj, voljeni sin, brat i dotad nepoznati stric.

U jednoj noći u uzavreloj atmosferi prepunoj sukoba, ali i humora, odvija se drama jedne obitelji, sto godina povijesti na Balkanu sa svim sretnim trenucima i tragedijama. Od Sarajevskog atentata preko međuraća, Drugoga svjetskoga rata i jugoslavenskog socijalizma do ratnog Sarajeva devedesetih, odlazaka diljem svijeta, stjecanja i gubljenja bogatstava, sve traume i radosti, prošlost, sadašnjost i budućnost nalaze se u nagrađivanom dramskom tekstu Igora Štiksa. Brašno u venama drama je jednog prostora i povijesti, drama pojedinaca uhvaćenih u klopku vlastitih sjećanja, drama ljubavi, bratskih osjećaja, ljubomora, neprilagođenosti, tuge i smijeha, drama koja govori o utegu prošlosti i o mogućnosti da se krene dalje.
“Ovo je drama na koju su njeni junaci čekali desetljećima. Drama povratka, susreta, progovaranja, kriv­nje, nadilaženja, raspleta i na kraju pomirenja. Pomirenje postaje prijetnja jer zahtijeva suočavanje, prihvaćanje i otvaranje nove i nepoznate stranice. Pomirenje se pokazuje kao dugotrajan proces za koji su potrebni vrijeme, zrelost i hrabrost.” 
– Boris Liješević
“Brašno u venama nudi katarzu – ta je predstava ponovno suočenje s tra­umom koje ispunjava svoju svrhu. Ponovni prolazak kroz traumu, ovoga puta duboko svesno ima za cilj da oslobodi sputanu energiju, energiju koja je bila zarobljena u traumi i da ona oslobođena prokrči put za dalje. Oslobađanje energije omogućava da iz sopstvenih korena crpimo s(n)agu. Na kra­­ju imate četiri strašne replike od kojih se ledi krv u žilama. Dok sedite u publici, vas te replike oslobađaju, pluća su slobodna, disanje uspostavlja normalan ritam i paradoksalno, mene je obuzelo ono što istočnjaci nazivaju okeansko osećanje celovitosti, u jednakoj meri jedno ste sa sobom i sa svetom.” 
– Nataša Gvozdenović