Ivica Ivanišević - Ulaz za djecu i vojnike

Split, rano popodne, šestoga kolovoza 1984. Prelazim put od trajektnog pristaništa do željezničkog kolodvora. Na glavi mi titovka, na leđima transportna vreća i borbeni ranac, s prikačenim šljemom, otučenim kao limenka Gavrilović hrenovki iz koje raste oleander. Šesti sam dan u vojsci, šalju me u otkomandu s Lastova u Knin. Do vlaka je sat i pol, ali s leđa ne skidam ranac i vreću, ni torbicu sa zaštitnom maskom koja mi je pod pazuhom, jer ne znam kako bih sve to vratio natrag.

To čini da mi je Split dalji nego što će mi ikada ijedan grad biti. Trideset godina kasnije čitam “Ulaz za djecu i vojnike”, i ne mogu se oteti dojmu da ta knjiga priča priču o šestome kolovozu 1984, viđenu s druge strane. Romani od jedne rečenice. Antropološke studije od nekoliko redaka. Portreti grada sabijeni u aforizam. Genijalno, kao da je napisano za jednog čitatelja. Onog vojnika koji ne može proći kroz zahodska vrata, zbog materijalno-tehničkih sredstava koja nosi na leđima, pa trpi sve do Knina.