Sanja Lovrenčić - Bečke priče

Dvije se metafore nameću kad se pokušava odrediti osobitost književnoga izričaja Sanje Lovrenčić u ovim pričama: s jedne strane metafora kuće (ili me na to zavodi Portret kuće, kasnija knjiga iste autorice) - kuća ima jasne i čvrste temelje, tako i priče u ovoj zbirci počinju vrlo čvrstim, stvarnim, činjeničnim podacima da bi kuća/priča, nadrasla svoje temelje, izišla iz njih, srušila zid i nadogradila tu kuću izmišljenim stvarnostima običnih junaka, junaka koji izlazeći iz zadanih prostora u nezadano ozračje izlaze iz sebe, iz svoje nutrine u izmaštane komunikacije. S druge strane, tu je metafora drveta, razgranatoga u svojoj nepomućenosti slobodnoga rasta i vječno ugroženoga mogućim potpunim odstranjenjem i prekidom veze s korijenjem, i onim donjim, podzemnim, i onim gornjim, lebdećim, zračnim. Priče u ovoj zbirci počinju s vrlo običnim junacima, često u vrlo običnim situacijama, vrlo stvarnima, prepoznatljivima, da bi iz stvarnoga iznenadnim, neočekivanim, očuđujućim obratom preskočile ne u nestvarno, nego u nadstvarno. Biljana Romić